Baza kućnih ljubimaca donora krvi pomaže vlasnicima pasa u Hrvatskoj da lakše pronađu donora u slučaju da njihov ljubimac treba transfuziju krvi, a naravno uvijek se traže i novi donori kojih nikada nije dovoljno. U bazi je nakon novogodišnjeg ažuriranja, odnosno brisanja donora starijih od 10 godina, ostao samo 171 donor pa Petra Pajtak, začetnica ideje o osnivanju baze podataka pasa donatora krvi, poziva sve koji odgovaraju kriterijima, da upišu svoje ljubimce u ovu bazu s plemenitim ciljem.
Trenutno baza broji 171 donora što je jako malo na količinu pasa u Hrvatskoj i potražnju za donorima. Uz sve naše napore kroz godine, stalno se vrtimo oko tog broja jer je puno vlasnika malih pasa koji nisu adekvatni za donore, ali isto tako puno ljudi nije informirano o bazi i njenom postojanju te uz to ima dio vlasnika pasa koji ne žele svoje pse upisati kao donore iz straha da bi im to moglo štetiti - što je neosnovano.
Odaziv donora nikad nije dovoljan, koliko čipiranih pasa ima samo u Zagrebu, a od toga u bazi nije ni jedan posto. Potražnja je prevelika, posebno u doba kad su aktivni krpelji ili kad se ostavlja otrov po parkovima te oko nove godine kad zbog vatrometa mnogi psi pobjegnu i stradaju u prometu.
Radimo sve što možemo da informiramo ljude te vjerujemo da bismo na društvenim mrežama dosegli do puno više vlasnika pasa da imamo financije za oglašavanje, no nažalost nemamo sredstva jer sve vezano za bazu radi nas par osoba u svoje slobodno vrijeme i bez ikakve financijske potpore, govori Petra Pajtak. Prije devet godina i sama se našla u situaciji da su joj psi bili otrovani te je njezin 14-godišnji labrador Tarek gubio puno krvi i trebao je donora. To joj tada nije bio problem jer je imala i mladu kuju Toyu koju je nedugo prije toga udomila, pa je ona bila idealan donor.
Kasnije je i Toya pokazala iste simptome trovanja. Tarek nažaslot nije preživio, ali Toya je srećom i dalje s Petrinom obitelji. Petru je to iskustvo potaknulo na razmišljanje kako je imala sreće što su imali dva psa pa nije morala puno tražiti ni razmišljati gdje i kako pronaći donora za Tareka u što kraćem roku.
Tada je na Facebooku počela sve češće viđati postove u kojima se hitno traži donor krvi za pse koji su bolesni, hitno su morali na operacije i slično. Došla je na ideju da pokrene bazu kućnih ljubimaca donora krvi preko koje bi vlasnici pasa kojima treba transfuzija mogli direktno kontaktirati drugog vlasnika psa, koji mu je po mjestu stanovanja najbliži, ali i po drugim kriterijima, za pomoć.
Pomoć psu u najkraćem roku
Jako puno ljudi koristi bazu, ali i dalje jako teško pronalaze donora, baš zbog toga što nisu uvijek svi dostupni, ponekad su u nekom periodu određeni donori na nekoj terapiji pa ne mogu donirati, nekad su na putu, nekad su nedavno dali krv pa je prerano za ponovno i slično.
Mene osobno zovu ljudi za mog psa koji je u bazi, svakih nekoliko dana. Često zovu veće pse među prvima, i to za donore onim manjima. To je problem jer ako moj pas od 50 kilograma donira danas nekom psiću od svega par kila onda ne mogu opet sutra ići pomoći nekom većem. A većem psu treba više krvi. Zato su kilaže navedene u bazi, ali nažalost ljudi se bazom ne znaju koristiti najbolje, ističe Petra.
Jednako tako, nastavlja, često dobivaju na Facebook stranici poruke i objave da se traži donor - ljudi očekuju da im oni pošalju donora, no to tako ne funkcionira. Baš zato je baza napravljena da svatko može sam sebi i svom psu pomoći u najkraćem roku pozivom na broj telefona, a ne traženjem preko Facebooka i drugih mreža.
Ja isto radim i ne vidim uvijek sve poruke te ne uspijem uvijek odmah odgovoriti i objasniti kako se baza koristi, te mi bude žao kad za neke pse bude prekasno. Ali sve u svemu, za one koji su informirani baza funkcionira super, dodaje.
Ako se pokaže potreba za primjenom transfuzije, dodaje veterinar dr. sc. Vladimir Pezo, najvažnije je što prije pronaći davatelja ili donora.
Zahvaljujući postojanju donorske udruge vlasnika pasa koji su spremni dovesti svog ljubimica u ambulantu, od kojeg ćemo uzeti krv i dati je primatelju, problem davatelja nije više mukotrpan, već zahvaljujući srcima punim ljubavi i dobrote vlasnika pasa donora, značajno olakšan, kaže dr. Pezo te otkriva koji su kriteriji da bi pas mogao biti donor.
Poželjno je da su psi zdravi u dobi od jedne do osam godina, blage naravi (jedini razlog je lakše postupanje), velikih pasmina najmanje težine 25 kilograma.
Psu donoru se može bez ikakvih posljedica uzeti oko 20 posto volumena krvi ili oko 450 mililitara pune krvi.
Krv se uzima u transfuzijske vrećice koje u sebi sadrže neki od antikoagulanata. O vrsti antikoagulansa ovisi koliko vremena izvađenu krv možemo pohraniti pa je taj period od dva dana do pet tjedana. Kako kod nas nema banke krvi, pohrana je individualna i može se čuvati u ambulanti.
Imaju li psi krvne grupe?
Jedno od čestih pitanja prije transfuzije jest postoji li mogućnost da svatko svakome bude donor, odnosno može li bolesni pas primiti krv bilo kojeg psa.
Načelno može. Pri prvom davanju transfuzije vjerojatnost neželjenih reakcija je veoma mala. No ponavljanje transfuzije s istog donora moglo bi izazvati neželjene reakcije kod primatelja. Ipak, postoje odrednice koje olakšavaju u spornim situacijama pobliže izabrati donora, ističe. Psi imaju do sada opisanih 12 krvnih grupa, no osam ih se smatra standardom.
Nažalost, u slučajevima potrebe za žurnom transfuzijom praktički je neizvedivo određivati krvnu grupu. Stoga se koristimo testom križne reakcije, no valja kazati da ni test križne reakcije ne isključuje mogućnost hemolitičke ili nehemolitičke transfuzijske reakcije. Radi toga je važno tridesetak minuta nakon transfuzije paziti na moguće promjene kod primatelja, napominje dr. Pezo.
Što se tiče mogućeg broja davanja krvi, postupak je moguće ponoviti bez opasnosti po zdravlje donora svaka tri do četiri tjedna, no ne dulje od dvije godine.
Nakon davanja krvi nije potreban nikakav poseban postupak sa psom. Naravno, ne treba ga izlagati naporu i poželjno je davati mu malo kvalitetnije obroke, možda više kao nagradu nego kao potrebu.
Kao i u mnogočemu drugom, mačke su posebni i osjetljiviji pacijenti od pasa, barem što se tiče transfuzije. Mačke imaju tri krvne grupe, A, B i veoma rijetko AB. Radi veoma visokog titra antitijela za neodgovarajuću krvnu grupu, one su izrazito rizični pacijenti. Stoga je prije transfuzije krvi kod mačaka potrebno odrediti kompatibilnost davatelja i primatelja.
Sretna okolnost je ta da najveći postotak mačaka ima krvnu grupu A. Zanimljivo je spomenuti jedan veoma rijedak slučaj kada je bolesnoj mački donor krvi bio pas. Ta mogućnost postoji jer u psećem svijetu postoje univerzalni donori pa je takav slučaj iskorišten za pomoć jednoj mački. Slučaj je opisan kao iskustvo na jednoj klinici u SAD-u, kaže veterinar Vladimir Pezo.