Ne znam jeste li gledali seriju iz uvoda, ali sam sasvim sigurna da ste čuli kako se jedan poznati tata ovih dana uhićen zbog optužbi da je fizički napao dvojicu 12-godišnjaka, što on negira i tvrdi da ih je samo upozorio da prestanu zlostavljati njegova sina.
Treći iz grupe odmah je u ponedjeljak, dan nakon moga puštanja iz pritvora, verbalno napao moga sina na školskom hodniku. Pazite, dan nakon afere u kojoj je većina medija mene neopravdano razapela kao nasilnika, odmah mi sina opet napadne zlostavljač, napomenuo je spomenuti tata za Slobodnu Dalmaciju.
Tema o bullyingu ima na sve strane i roditelji se osjećaju bespomoćno. Najčešće zadnji saznaju da im dijete netko zlostavlja.
Imate li dijete koje često boli glava ili trbuh, ono koje je promijenilo prijatelje ili odjednom ih više nema, ono koje odbija ići u školu... Posumnjajte da se nešto događa. Postoje znakovi maltretiranja koje roditelji mogu prepoznati. Jer većina djece se srami zlostavljanja. Ja jesam.
U osmom razredu moj je život bio pakao. Za taj pakao znali su samo (neki) učenici u mom razredu. Drugi su vjerojatno osjetili da sam lutka za ruganje pa su me preventivno izbjegavali jer znate kako to ide: ako se družiš s nekim nepoželjnim, i sam postaješ takav.
U to isto vrijeme sam počela imati intenzivne glavobolje (nisam ih izmislila, užasno su me mučile) i majka me vodila svim mogućima doktorima, dok sam ja šutjela o svemu što se događa. Šutjela sam jer je upravo preboljela rak, šutjela sam jer me bilo sram ruganja, šutjela sam jer sam mislila da sam ja kriva za maltretiranje jer sam toj djeci lagala pokušavajući se obraniti od ruganja pa je ispalo još gore.
Da sam barem progovorila! Možda je moja majka mogla nešto napraviti, možda bi čak i moj stariji brat tad mogao nešto napraviti, ali nisu znali. Mogli su posumnjati jer su odjednom svi prestali dolaziti kod nas doma, a do tada su stalno svi bili kod nas. Odjednom sam se prestala družiti sa dotadašnjim prijateljicama, a potajno sam se družila jedino s Anom. Doslovce potajno, da i nju ne uvalim u nezgode.
No i doma smo proživljavali svašta, oca nije bilo odavno i umirao je od svog raka. Brata je pucao pubertet, mama je pokušavala brinuti za sve nas i nekako im je prošlo ispod radara ono što se događa.
Sve je krenulo od jedne lijepe i bogatije curice koja mi se rugala jer nisam išla na mali maturalac, a kako su se s njom svi htjeli družiti, kaos je nastao u tjedan dana. Kad su se vratili s maturalca, ja više nisam postojala. Mislim, jesam, ali samo za ruganje. Odjednom mi više ni kosa nije bila lijepa pa su me zvali "Slama". Nisam ni shvatila kako se moj svijet odjednom preokrenuo. Do tada sam sa svima bila ok, odjednom sam bila šugava. Osim Ani. Hvala ti Ana, zbog tebe se vjerojatno nisam pokušala ubiti. Iako sam pomišljala kako bi bilo lijepo da me nema.
Djeca k'o djeca, reći ćete, svi se rugaju. Ako tako razmišljate, vama se vjerojatno nisu rugali sustavno. Sve je to samo igra, zar ne? Nije ako se događa toliko dugo i ako dijete pomišlja da je bolje da ga nema. Nema ničeg simpatičnog u igri u kojoj mnogi šutaju jednog na podu.
A što da su mama i brat znali? Što biste vi napravili da vam netko maltretira dijete?
Već u vrtiću kreću gluposti, ucjene i ruganja. Moje dijete mi govori o svemu što se događa, a i ja pričam dosta otvoreno s drugim mamama. Ispalo je da jedno dijete maltretira svu drugu djecu. Pa sam popričala s odgajateljicama, kupila edukativne slikovnice koje pomno oslikavaju taj problem i zamolila ih da čitaju zajedno sa svom djecom. I jesu. Moja malena mi je rekla da su ih čitali više puta i da se svaki put samo to dijete smijalo na dijelovima gdje je ovca u toj priči maltretirala magarca. Djetetu je to smiješno. Nama roditeljima nije.
Ispalo je da to dijete svi na kraju izbjegavaju, nije na nijedan rođendan ove godine pozvano. A što da ih je bilo više, i da je to u osnovnoj ili srednjoj školi, kad nisu pod stalnim nadzorom odgajatelja tj učitelja?
Bullying se događa i u pauzama između satova i na školskom dvorištu, ali i prije i poslije škole te posebno kad su djeca doma – i na mobitelu. Crvena pilula, grah, tornado, ljubičasta srca, crna rupa... Tko će od nas odraslih upratiti što se događa čak i ako imate uvid u WhatsApp grupe svoje djece. Pričaju u šiframa kao da su neki agenti. Možeš blejiti u neku poruku i ne kužiti da upravo gledaš u bullying.
No ponekad saznaš što se događa. Možda ti kaže tvoje dijete, možda netko zabrinut za tvoje dijete. I što onda napraviti kad te obuzme tjeskoba, bijes i tuga u isto vrijeme? Prvo se smiriti, ne reagirati odmah, okej. Ali što napraviti?
Ako kontaktiraš roditelje zlostavljača, šansa da ćeš naletjeti na osobu koja će prihvatiti mogućnost da je njihovo dijete zlostavljač je vrlo malena. Čak i da znaju kako je dijete "teško odgojivo", stat će prirodno u njegovu obranu. Postoji šansa da će stvari biti još gore, posebno ako roditelji krenu i sami maltretirati svoje dijete a ovo zauzvrat ima još veće ispade u školi. Ili zbog "cinkanja" roditeljima krenu još veća zlostavljanja.
Ako kontaktiraš tuđe dijete, mogu krenuti raznorazne insinuacije. Može bito nezgodno, morate priznati.
Ako kontaktiraš školu, oni će ti reći da su nemoćni. Vidjeli ste što se događalo s onim dječakom koji se zbog maltretiranja selio iz škole u školu, da bi ga na kraju roditelje preselili u drugu državu.
I što onda?
Iako ti je glupo da se žrtva povlači, ispada da je jedino brzo rješenje maknuti svoje dijete iz toksične sredine. I meni je odlazak u srednju bio spas. Novi početak, novi prijatelji. Spasila me srednja. Nikad me više nitko nije maltretirao.
Stjepan Vukadin: "Roditelji, sigurno se ne želite naći u situaciji da vas zovu profesor ili ravnatelj jer vaše dijete maltretira drugo dijete"
