U kojem, naravno, ne mogu pobijediti, a cilj kviza je iscrpiti natjecatelja do faze padanja u nesvijest.
Mama, zašto se za žutu kosu kaže da je plava?
Mama, zašto se čaše rade od stakla?
Mama, kako film uđe na televiziju?
Mama, zašto, kako, zaaaaaašto...
Onda mama aka ja odgovara. Nekad znam odgovor, nekad priznam da ne znam pa odgovor zajedno potražimo na internetu, ali nekad mi se, eto, baš ništa od toga ne da. Jer sam Mama, zašto tog dana čula već nekoliko (desetaka) puta.
Dođe mi da odgovorim kratko Zato. i završim stvar.
Ali sjetim se podučaka iz knjiga za odgoj da to nije baš dobra stvar. Znam da taj niz pitanja nisu njezino maltretiranje mame (iako ponekad tako zvuči), nego je ona jednostavno dijete koje se susreće sa svijetom i ne razumije puno toga.
Nešto kao kad mi dođemo prvi put na neki posao i netko nas upoznaje s različitim alatima, znanjima, vještinama. Da bi znao dobro raditi, moraš ne samo znati činjenice nego i razumjeti ih.
I zato je jako bitno da djetetu na njegovo zašto ne kažete zato.
Zapravo, kako biste se vi osjećali da vam, kad nešto pitate šefa ili kolegu, oni odgovore: Zato. Motivirajuće jako? Ili onako malo glupasto?
Što se zapravo događa kad dijete pita Zašto?
Moja malena ima šest godina i još često čujemo: Zašto? Iako se zašto faza najžešće odvije između treće i pete godine, djeca ulaze u tzv. fazu zašto, nećete tada naučiti baš sve. Ali tad će naučiti smiju li postavljati pitanja ili to baš i nije dobra taktika.
Kad dijete otkrije da odrasli imaju neke odgovore i da do tih odgovora mogu doći pitanjem, počne ispitivanje. Ponekad do granica iscrpljenja, ovisno o tome kakvo je dijete i kakvi ste vi. U njihovim se glavama događa eksplozija razvoja jezika, logike i onoga što psiholozi zovu theory of mind, sposobnost da shvate da drugi ljudi imaju svoje misli i znanja.
I sada dolazimo do najvažnijeg dijela: ako na svako pitanje odmah damo činjenični i gotov odgovor, učimo ih da je cilj samo doći do informacije. A ono što zapravo trebaju i što će im u životu najviše koristiti jest sposobnost razmišljanja, povezivanja i propitivanja.
Zašto je zato najgori odgovor
Kad vas dijete pita Zašto je biljka zelena?, ne bi valjalo odgovoriti Zbog klorofila, nego odvojiti nekoliko minuta pa reći nešto poput: Biljka je zelena jer u listovima ima posebnu boju koja se zove klorofil.
Odgovore treba proširivati ovisno o dobi i zainteresiranosti djeteta. Vrlo vjerojatno će starije dijete pitati: A zašto je neko lišće crvene boje? ili Zašto je lišće nekad žute boje?
Ne trebate znati napamet sve odgovore, možete se poigrati i reći: Ne znam, što ti misliš? Možda će dijete reći da nema klorofila, da nema dovoljno sunca, nešto treće…
Znam, lakše je izvaditi mobitel i reći ono što vam izbaci Google ili ChatGPT: Neko lišće je crveno jer ima drugu boju unutra, koja se zove antocija. Gotovo. Ali što je dijete zapravo tako naučilo? Da odgovori žive u mobitelu. I da razgovor završava čim se izgovori ta čarobna riječ.
Ako ga umjesto toga pitamo Što ti misliš?, tada pozivamo dijete da samo razmišlja, povezuje i otkriva. Da vidi znatiželju ne kao ciljnu crtu, nego kao vrata prema novom istraživanju.
Škola uči činjenice. Dom uči razmišljanju. I to će im dobro doći u budućnosti, kad počnu raditi.
Jedno istraživanje McKinseyja proizašlo je s 56 ključnih vještina za buduće tržište rada. Od toga je samo 11 vezano uz tehnologiju i programiranje. Ostalo? Kritičko mišljenje, komunikacija, rješavanje problema, samosvijest… sve ono što djeca vježbaju kad vas satima bombardiraju pitanjima zašto.
Škole će im dati činjenice. Vi ste tu da im pomognete razviti mozak koji te činjenice zna koristiti.
Znam da vam je nekad puna kapa svega, ne trebate se gristi ako nekad i samo izvadite mobitel, svi to radimo. No svaki drugi put pokušajte djetetu potaknuti maštu.
A što ako vaše dijete uopće ne pita Zašto?
Nisu sva djeca ista. Ako vaše dijete ne pita zašto, a pritom ste sigurni da ga niste posljednjih nekoliko puta otkačili s onim Zato ili gorom varijantom Zato što ja tako kažem, ne znači da nije znatiželjno.
Možda je tip koji istražuje rukama, a ne riječima. Možda prvo promatra, pa tek onda pita. Vaš zadatak je biti mali detektiv: gledati što ga privlači, što radi kad ga nitko ne usmjerava, u čemu se uživi toliko da zaboravi na sve oko sebe.
Kad to otkrijete, vi možete ponuditi nova iskustva vezana uz tu temu. Tako hranite njihovu znatiželju tamo gdje već postoji umjesto da je pokušavate usmjeriti tamo gdje vas zanima.
Ukratko, zašto nije znak dosade ili maltretiranja.
Svako djetetovo zašto je dokaz da se pred vama gradi mali mozak sposoban za budućnost. Niste tu da imate sve odgovore. Tu ste da pokažete kako se pitanja cijene, kako je razmišljanje važnije od znati sve i kako je istraživanje vrijedan proces sam po sebi.
Sljedeći put kad vam dijete po stoti put postavi pitanje, udahnite i sjetite se: upravo gradite njegovu budućnost.
Znam, znam… Najradije biste da to pita kad niste umorni.
