Ide vam na živce gornja rečenica? I meni. I našoj djeci.
Nitko ne voli kritike, sasvim prirodno. Smeta nam kad nam netko govori svisoka, drži lekcije, postavlja retorička pitanja ili nam uputi sarkastičan komentar. U tim situacijama diže nam se adrenalin, kao i naša drskost, a spuštaju nam se volja i motivacija za slušanje i suradnju.
A upravo mi na tako neproduktivan način svakodnevno razgovaramo sa svojom djecom. I onda se čudimo što nas djeca ne slušaju!
Da bismo razgovarali s djecom tako da nas zaista i čuju, ali i da im ostanemo siguran oslonac, trebamo prvo osvijestiti kako pričamo s njima.
Želim vam pokazati i dočarati kako vi zvučite svom djetetu kad mu držite lekciju ili negativno komentirate, a vi mi nakon toga recite kako se osjećate.
Zamislite da vam se ovako netko obraća kad dođete na posao, sastanak ili možda neki poslovni seminar.
Prvo što čujete je:
Hej, vas dvoje... Nema razgovora!
Ne diraj te prospekte! Piše li na njima tvoje ime?
Ubacimo i malo krivnje i optuživanja: Tko je od vas ostavio ovu torbu na vratima? Netko će se spotaknuti o nju.
Zatim slijedi malo vrijeđanja: Opet ste zaboravili ponijeti rokovnik? Baš ste glupi.
Možemo dodati i neko upozorenje: Nemoj tako balansirati laptop na rubu koljena. Past će ti.
Dobro dođe i sarkazam: Opet je pogrešan datum u tablici. Ma bravo! Jeste li iskopčali mozak jutros?
Nekoliko retoričkih pitanja: Zašto ne koristite mobilno plaćanje kad možete? ili Možete li pričekati svoj red za pričanje?
Možda vam netko i zaprijeti: Ako čujem još jedan prigovor, zovem direktora.
I, naravno, predavanje: Opet kasnite deset minuta. Zar se ne možete bolje organizirati, a ne da stalno kasnite? Dolaziti na vrijeme životna je vještina. Nikada neće napredovati na ovaj način.
Zamislite da sam ja ta šefica ili predavačica koja vam je upravo to rekla.
A onda kažem: Dakle… Želi li netko sudjelovati?
Vjerujem da biste gledali u mene ubojitim pogledom. Ili barem rezigniranim. Ne sviđam vam se, kritizirala sam vas i zašto biste išta sad radili sa mnom... Gledali biste u mene dok bi se neugoda u prostoriji povećavala. Moje pitanje visi u zraku, a vi molite Boga da vam se više ne obratim i da odaberem nekog drugog. A sad da vas pitam:
Pričamo li stvarno s djecom na taj način?
Istina je bolna: uglavnom da.
Djeci govorimo što da rade, kako da rade i koliko toga da rade, nerijetko bez zadrške, razumijevanja ili spremnosti na kompromis. Iako mnogi od nas neće vrijeđati djecu direktno ili posezati za kaznama, s njima se najčešće ponašamo kao ili je po mom ili je nikako.
Ponekad kažete Molim te ispred naredbe, zar ne?
Kako zvuči ovo: Molim vas, ne dirajte te prospekte. Je li na njima vaše ime? Pasivno agresivno, eto kako zvuči. To molim ne mijenja puno toga, osim što vi mislite da ste dobra osoba. No ako iza moljenja slijedi kritika, to je isto kao kad nekom kažete Volim te, ALI…
Ali mijenja sve do tada izrečeno, poništava to i prebacuje fokus na novo. Taj prokleti ali nalazi se u jako puno rečenica koje nam govore ljudi koji žele da ih volimo.
Znaš, ti si nam jako vrijedan radnik, ali nažalost, moramo te otpustiti.
Sve si dobro napravila do sada, ali ovo je baš strašno.
To ja zovem Pomazi me pa me istuci pristup. I nerijetko sebe uhvatim kako ga prakticiram na drugima. Mrzim svoj ali. Pokušavam ga izbaciti iz rječnika, jednako kao što sam izbacila apsolutno sve psovke i ružne riječi onog dana kad sam rodila. Kako sam to tako jednostavno napravila, a taj ali provuče mi se svako malo… Jer nas ne uče da je to TOLIKO strašno. Psovke su grozne svima, ali jedan mali ali... Pih, što je to? Nebitno.
Ako vičete na svoju djecu, udaljavate dijete od sebe jednako kao što se vi udaljavate od osoba koje viču na vas. Vika nije odgovor. Ali nije ni pasivno-sarkastično-uvredljivi-ucjenjivački-pristup. To su sve podvrste vikanja, samo što su možda decibeli manji.
Idući put kada želite da dijete napravi nešto što vam nije po volji ili kad biste htjeli da vas posluša, pokušajte s ovim pristupom:
Znam da ti se sad baš ne da slagati igračke. Problem je što se mogu lako izgubiti ako ih ne pospremimo i onda bi idući put mogao biti tužan jer nećeš znati gdje su ti svi autići.
Ajmo složiti autiće po boji, kladim se da žutih ima više od plavih!
Znam da bi baš sad jela sladoled. Da barem možemo jesti sto tona sladoleda stalno! I ja bih isto sad. Problem je što je sladoled sad već jako star i nije dobrog okusa, sutra kad dođe svježi, kupit ćemo taj.
Tom tehnikom ne niječemo osjećaje naše djece (ne želim slagati igračke / želim jesti sladoled), već ih prihvaćamo, pri čemu im govorimo da su njihovi osjećaji vrijedni. Ne suprostavljate se djetetu, nego ste na njegovoj strani i onda nudite rješenje.
Znam da je jako teško uvijek biti prisutan i svjestan i reagirati na takav način. Nitko ne očekuje da se preko noći promijenimo. Navike se teško mijenjaju i nemojmo ni od sebe očekivati čuda. No ako uspijete svaki dan ili svaki tjedan promijeniti barem jednu rečenicu, to je već napredak.
Da bi nas djeca zaista čula i poslušala, trebaju nam vjerovati. Vikanje i kažnjavanje udaljavaju djecu od nas više nego što to možemo zamisliti. A dugoročno nipošto ne radimo za njihovo dobro. Jer učenje djece da su rješenje vikanje i kazne od njih može napraviti samo ljude koji će vikati i kažnjavati druge – za njihovo dobro.
