Svi smo toliko po mobitelima gdje se zapravo borimo sa svim tim sadržajima koji svi vrište za našom pažnjom. Tu i tamo probije se neki, ali većinu toga napisanog jednostavno ne možemo pohvatati. Trebalo bi nam dodatnih 1000 sati dnevno. Malo sam i rekla.
Nego, zašto sam toliko kasnila s kolumnama ovdje gdje već petu godinu redovito pišem? Svakog četvrtka. Jer sam odlučila doživjeti nešto što nisam punih 15 godina: barem tjedan dana bez interneta.
Posljednji put sam to napravila 2010. godine kad sam s društvom bila u jednoj zabačenoj uvali na Lastovu. Signal si mogao imati samo ako bi se popeo na brdo iznad kuće, a to pokušavanje nam je postalo dosadno već pretkraj drugog dana. Odustali smo od veze s drugim ljudima. Nas šestero uživalo je u offline ljetu, samo s analognim aparatom koji je zabilježio neke lijepe trenutke.
Dugo godina priželjkivala sam opet takav odmor, ali zov interneta uvijek je bio jači. Ta želja da podijeliš nešto s drugima, da provjeriš neku informaciju online, da provjeriš e-mail bila je pobjednička. I zapravo nikako nisi se mogao baš baš odvojiti u stvarnost trenutka.
Korištenje mobitela svedeno na minimum
U ljeto 2025. offline eksperiment sam pokušala napraviti s našom malom obitelji. A kako sam ja ta koja je najviše online, primarno jer radim u digitalnom marketingu, znala sam da će najveći problem biti mene "skinuti s interneta". Pričekala sam da mi prođe rođendan prije nego li sam ugasila internet. Klijente sam ionako već obavijestila da me nema do sredine kolovoza, a društvene mreže mogle su i bez mene.
Pravilo je bilo da mobitel mogu koristiti samo za tri stvari: fotografiranje (ali samo ako me netko to zamoli), gledanje koliko je sati (jer u kući nemamo analogni sat) i pozive (ali samo bitne, ne da s nekim pričam o nečemu ili ničemu).
Dobro je što sam već u Zagrebu to odlučila pa sam na otok ponijela dvanaest knjiga. Iako to nije bilo ništa čudno nekada ranije kad bih pola godišnjeg provela u hladu zadubljena u knjigu, sada je izgledalo vrlo ambiciozno moći pročitati toliko toga pored malog djeteta.
Prošlih godina uspijevala sam pročitati svega jednu knjigu tjedno na moru, a sad bih trebala jedno tri-četiri... Ispalo je da dijete uopće nije bio problem.
Ritual zajedničkog čitanja
Sedmog dana već sam bila na trećoj knjizi, s tim da je Ferićeva imala stvarno pozamašan broj stranica. No nakon nedovršenog Bekima (on nije dovršio roman prije smrti) i novog Ferića, uživala sam u knjizi "Dani u knjižari Morisaki" kad je moja kćerkica legla pored mene na ležaljku i rekla: Čitaj je naglas. Stvarno? Ali ovo nema slika, to je knjiga za velike, stvarno bi htjela to? upitala sam zaista iznenađena tim njezinim zahtjevom, a ona je kimnula glavom i naslonila se na mene prije nego što je rekla ajde!. I tako sam počela čitati knjigu naglas.
U dva dana smo je dovršile. Ne znam je li slušala moj glas ili radnju knjige, ali znam da sam tako uživala u našem novom ritualu. Kad bih pročitala dovoljan broj stranica, ostavila bih knjigu po strani pa bismo gledale "TV lastavica". Tako je nazvala naše promatranje lastavica kako kruže nad bazenom prije nego bi se zaletjele i popile malo vode.
Tjedan dana bez interneta značilo je i tjedan dana bez crtića. Inače ima 20-30 minuta dnevno za crtiće, uglavnom navečer, kao što mi prije gledali onaj jedan prije spavanja. Ali kako smo bili usred prirode s hrpom sadržaja, stalno smo nekamo išli ili bi k nama dolazili prijatelji i rodbina, zapravo joj uopće nije teško palo moje "ajmo ne crtiće, idemo čitati slikovnice".
Tjedan dana bez interneta proletio je u sekundi. U toj sekundi života offline odmorila sam se više nego što sam to mislila. I postali smo još povezaniji.
Igrali smo domino i karte, izmišljali nove igre, lovili hobotnice zajedno, ronili i skakali, hranili kokoši oko kuće, zalijevali vrt, učili o biljkama, brali jabuke, kuhali, šetali po gradu…
Je l' bilo baš tako jednostavno ne biti na internetu?
Nakon što me prvog dana još vuklo da pogledam e-mail ili otvorim neku društvenu mrežu, pa sam čak automatski par puta uzela mobitel i išla kliknuti na neku ikonu, drugi dan sam osjetila zov mobitela tek predvečer kad inače imam naviku provjeriti vijesti dana. Nisam.
Već treći dan nisam se ni sjetila da imam mobitel pa sam ga zaboravila ponijeti na plažu. Knjigu pak nisam. Kupila sam i neke časopise, ali to bih prebrzo prelistala pa sam se ili kupala ili uranjala u knjigu.
Drugi tjedan sam već čitala četvrti roman "Otok". U njoj je ionako bilo dosta ugode i drame da mi zadovolji potrebu za tim. Eksperiment je dakle mogao nastaviti.
Ali onda sam pokleknula. Iz lijenosti. Trebalo je kupiti karte za trajekt, a to se sada radi unaprijed radi rezervacije mjesta za auto. I najjednostavnije je sve obaviti online. Inače moraš do trajektne luke, naći parking, čekati u redu, uznojiti se dvaput, potrošiti sat vremena. I tako sam otišla online da obavim kupnju u dvije minute. A onda sam ostala još malo online da vidim što se sve dogodilo.
Sve isto. Osim onih stotinu notifikacija da mi je netko nešto lajkao ili poslao poruku. Neki su ih poslali i više pa pitali jesam li dobro. A mogli su nazvati ako ih je baš brinulo. Danas ispada da ako nisi online, kao da nisi dobro. A ja bila najbolje. U mozgu mi je manje magle, u krvi manje nervoze.
Isprobajte ovo kod kuće i van kuće.
