Družimo se s jednim parom godinama. Imaju curicu naših godina. Od starta smo ih nekako vidjeli kao najbolje prijateljice. Pa još dok su bile u kolicima smo ih gurale zajedno, igrale su se skupa…sve je bilo ok dok nije prestalo biti ok.
Organizirali smo jednu manju kućnu zabavu i moje dijete je reklo: Neću da dođe Ivana. Ivana je, naravno, izmišljeno ime za potrebe ove kolumne. Ali situacija nije.
Pitala sam je zašto. Zato jer ona stalno želi biti šefica i ljuti se. I tuče me.
Morama priznati da sam vidjela nekakve upitne situacije, ali udarce nisam. Umjesto da negiram da ih je dobila, pitala sam je kad se to događa. Ispostavilo se da se neugodne situacije događaju kad roditelji ne gledaju. U sobi kad su same, na igralištu kad su izvan našeg vidokruga, u vrtu naše vikendice.
Nezgodna situacija. Zabava će se dogoditi, moguće je da će naši prijatelji saznati za to i onda će biti neugodno kad se vidimo. A opet ne želim organizirati zabavu na kojoj mom djetetu naređuje ili čak tuče neko dijete. Uostalom, kakva je to zabava ako ti nije zabavno.
I što sad? Jesmo li i mi mislile da će naša djeca biti bestie?
Naravno da jesmo. Jer mi se volimo. Jer mi imamo zajedničke interese, isto razmišljamo o brojnim stvarima i znamo koja će nas pjesma rasplakati nakon dvije čaše vina. Pa kako je moguće da naša djeca, koja su došla iz dvije složne obitelji, jednostavno ne kliknu?
Moguće je. I posve normalno.
Djeca nisu produžetak naših prijateljstava. Ona su svoja bića. S osobnostima, simpatijama, preferencijama... I znate što? Ne moraju se voljeti samo zato što mi volimo piti ista vina, čitati iste knjige, ići na iste koncerte i politički smo na istoj strani.
Oslobodimo ih tog tereta. Ne tjerajmo ih da se vole. Ne gurajmo ih u prisilna druženja jer to stvara pritisak. Zašto bismo učili dijete da tolerira one koji se loše ponašaju prema njoj?
To je kao da vama netko kaže da ostanete u toksičnoj vezi ili braku jer su se, eto, roditelji baš dobro sprijateljili. Neka si nađu nove frendove. Ili neka se druže bez vas.
Ne trebamo raskidati prijateljstva. Ako su počela samo zbog i oko djece, onda će se ona neminovno raspasti jer su i temelji takvi. Temelje smo radili na tuđoj zemlji – našoj djeci- ne na nama samima. Ako se djeca ne žele zajedno igrati, a ona su nas spojila, žao mi je. Tu teško da ima pomoći.
Ako smo s nekim prijateljima "od davnina", to što nam se djeca ne podnose ne znači nužno da je nečije dijete loše.
Možda je baš naše dijete to koje stvara nelagodu drugom. Možda su oba djeteta sasvim ok, ali međusobno im jednostavno ne odgovaraju karakteri. Pa ni mi odrasli se ne družimo sa svima!
Može li se ikako ovo premostiti?
Ponekad da. Ponekad treba vremena. Ponekad će doći faza kad se klinci nađu oko istog crtića, istog trenda, istog mraka u sobi. Možda odrastu. I sve će se smiriti. Zaboraviti čak.
A ponekad neće. I to je OK.
S ljudima s kojima smo prijatelji iz razloga koji nisu isključivo djeca imamo šanse ostati u dobrim odnosima. Možda ćemo se naći same negdje. Možda je to zapravo bolje, jer neće biti vrištanja: dosta mi je više svađaaaaaaanja!. Možda ćemo upravo zbog toga očuvati naše prijateljstvo.
Jer nije moj ili tvoj posao da tvoje dijete bude prijatelj s mojim. Naš je posao da budemo uz dijete. I da ponekad kažemo: Znaš što, ne moraš se igrati s njim ako ne želiš.
