Odmalena nas uče da je dobro biti “dobra curica”. Tiha, pristojna, uredna, mirna, poslušna. E baš takva sam ja bila. Nisam se svađala, nisam iz škole nosila ništa osim petica…bila sam sušta suprotnost svom bratu.
Što je najgore, mama nije bila ni stroga niti je ikad nešto vikala ili ružno rekla. No kako se borila s raznim bolestima, razvodom i kasnije mojim starijim bratom koji je izdvodio bijesne gliste, ja sam valja sama postala ona zbog koje se mama neće brinuti. Nisam talasala sve dok majka nije umrla. Mami su govorili kako ima zlatno dijete. A zlatna medalja, ispostavilo se kasnije, ima svoju cijenu.
Udovoljavanje drugima znači gubitak sebe.
Kad odrastu, "dobre curice" su često krasne kolegice, izvrsne partnerice, pouzdane prijateljice, odgovorne mame… ali u njima tinja osjećaj iscrpljenosti, nevidljivosti, pritiska.
To je mentalni račun koji se plaća kasnije u psihoterapiji. Zaradili su dobro na meni, oh jesu…
Zato je dobro da dijete nije "dobra mala curica"
Zapravo, ježim se tog termina sad kad imam kćer. U našoj kući posljednjih mjeseci živi jedno vrlo glasno i dosta odlučno "NE". Nekad se čuje u 8 ujutro, nekad u 21 navečer, nekad dok samo želim da krene u pidžamu.
Dolazi iz malog bića koje ima tek šest godina, ali su joj neke stvari baš jako bitne. Da npr. odjene u vrtić ono što baš ona želi (okej) ili da je nitko ne prekida dok govori (Bravo mala!).
I priznajem da me nekad izbaci iz takta. Posebno kad ona reagira dramom.
Ali onda se sjetim sebe i nju pustim. Neka bude po njezinom. Ako baš jako želi odjenuti cipele koje nisu za kišu kad je vani kiša, u redu. Smočit će se. Prehladiti možda. Nešto će, uglavnom, naučiti. Jest da ću proklinjati tu lekciju dok bude u fibri, ali ok…
Ako ćemo iskreno, želim dijete koje zna reći NE. Želim djevojčicu koja će sutra reći NE lošem društvu, glupim izazovima, ružnim komentarima, lošim ljubavima i nepoštenim ljudima.
NE je znak razvoja
Ne želim da odraste u osobu koja se uvijek povlači samo zato što je "tako lakše". Njezino NE nije prkos meni ili neki zaciljani inat. To NE je znak razvoja, svojevrsni blic trening za život.
Testiram mišljenja i isprobavam kontrolu u sigurnom okruženju, to je dobar znak. Ako vam dijete govori NE, osjeća se dovoljno sigurno da to kaže. Jer ako se boji i ako se sklanja pred vama koji ste djetetu najbliži, to je znak da će "vani" biti još gore.
Kad mi Mina kaže NE, znam da je to njezin pokušaj da postane osoba koja jednog dana neće šutjeti kada nešto nije u redu. I onda dođem do paradoksa roditeljstva: da bi sutra bila hrabra, danas mi se mora suprotstaviti.
Upravo sam uzdahnula, zapravo mi se ne da da na meni vježba NE, ali ne želim da se moje dijete sklanja ikom. Kad to i primijetim kod nje, izludi me. Jer automatski vučem paralelu da će sebe izgubiti. Nije sve crno-bijelo, djeca se najviše zapravo žele uklopiti u društvo. Zato je teže reći NE frendici, nego meni. No i to lagano usvaja.
Učimo je da može reći NE prijateljicama i da to nije put do automatskog isključivanja. Prije ju je jako mučilo kad se ne bi igrala s nekim curicama "šeficama", sad kaže da se ne igra s onima koji samo naređuju. Postavila je sebe kao onog tko donosi odluku u tim odnosima.
A što se tiče mene, ja učim da je njezino NE ponekad zapravo poziv na razgovor, ne na rat.
A ona uči da moje NE ne znači prestanak ljubavi, nego početak granice. Valjda uči. Realno, pojma nemam. Kako sam negdje pročitala, svi ćemo mi na neki način zeznuti svoju djecu, ali tek trebamo otkriti kako.
