Danas mi je jedna od dražih prijateljica upravo jedna vjeroučiteljica (bok, Marija!). Ipak sam jedna od onih koji su protiv vjeronauka u školama (izvini, Marija!). Jer znam kada je i zbog čega uveden. Da potvrdimo da smo zaista Hrvati. Pa su tako na vjeronauk u ratu išli svoje troje Srba iz našeg razreda. Da ih ne izoliraju još više.
Razumjela sam to i tada, razumijem i sada. Bila su luda vremena i nije bilo pametno dokazivati se nekom. Ne ići na vjeronauk značilo je 90-ih da si etiketiran kao onaj koji podržava neprijateljsku stranu.
Ok, možda u vašem mjestu nije tako bilo, u Dalmaciji je. Svi su išli na vjeronauk. I dotadašnja djeca članova partije, pripadnici drugih vjera, kao i oni koje je bilo baš briga za bilo koju vjeru ili partiju.
Prošlo je od tada, evo će skoro, 35 godina. No i dalje brojni atesti i pripadnici drugih vjera šalju svoju na vjeronauk.
Unatoč ovom podužem uvodu, ovo nije pamflet protiv vjeronauka. Mene iskreno zanimaju razlozi zašto bi netko tko okreće oči na spomen Isusa poslao dijete na vjeronauk.
Ispada da postoje jako dobri razlozi za ići na vjeronauk.
- Vjeronauk diže prosjek ocjena. Istina je, svi imaju 5 iz vjeronauka i nekako je "glupo“ ne uzeti tu poklonjenu peticu da ti malo poboljša ukupan prosjek, u doba kad su svi superodlikaši.
- Vjeronauk je zabavan. Kćer moje prijateljice htjela je ići na vjeronauk jer "oni tamo gledaju crtiće“ , dok druga djeca sjede za to vrijeme u hodnicima. Mama ju je upisala nakon opetovanog moljenja djeteta da i ona bude dio grupe, a ne da se dosađuje na hodniku.
- Vjeronauk nema zamjenu. Ako nije prvi ili zadnji sat, najčešće će osnovnoškolsko dijete vrijeme provoditi u hodniku ili knjižnici, sve dok ne bude izbora u srednjoj školi između Etike i Vjeronauka. Dakle, u osnovnoj školi ne znaju što će s djecom koja nisu vjernici. Iako je školski sustav sekularne prirode.
- Vjeronauk je i dalje dokaz da si "naš“. U manjim sredinama je posebno biti dio zajednice i dijeliti sve njihove vrijednosti, puno je teže onima koji su drugačiji.
- Djeca prirodno žele biti dio grupe. Djeca žele ista iskustva koje imaju njihovi vršnjaci. Sasvim logičan razlog.
Zašto uopće pišem o ovom?
Nemam još dijete u školi, ali nagodinu će i ona postati dio školskog sustava. Hoću li prodati svoja uvjerenja i odgoj za jednu ekstra peticu ili popustiti radi zabave na satu vjeronauka? Mislim da neću. Samo mislim. Jer možda hoću.
Dijete me naučilo da budem mekša u stavovima. Godine su me naučile da je ponekad dobro napraviti kompromis, sve dok on zaista nije prijetnja nečijem integritetu.
Malo pitam svoje prijatelje i poznanike za koje znam da su agnostici, ateisti ili pripadnici drugih vjera što su napravili ili će oni napraviti po tom pitanju. Većina kaže da nisu dijete upisali na vjeronauk jer je "situacija malo bolja nego 90-ih“ pa nema straha od odmazde. Jedna mama mi kaže "ima ih ukupno 5 koji ne idu pa je ok, nije sam mali.“
Ljudi nisu dobri ili loši samo zato jer su vjernici ili ateisti
Starija kćer joj pak ide na vjeronauk jer je maloj bilo dosadno u knjižnici, a vjeronauk joj je po satnici uvijek bio usred dana. Drugoj poznanici, baš teškoj ateistici, dijete je počelo ići na vjeronauk u petom razredu zbog ocjena. Otvoreno je to rekla. Malo proračunato, kaže i sama, ali shvatljivo.
Neki su pak "imali sreće pa je vjeronauk zadnji sat“ i to je razlog zašto dijete i dalje ne ide na vjeronauk. Ovi čija djeca ne idu kažu da nemaju problema zbog toga u školi. I jako mi je drago zbog toga.
No što i da mi dijete kaže da želi ići na vjeronauk? Nema smaka svijeta.
To što dijete možda čuje nešto što nije u skladu s vašim vjerovanjem ne znači da će ga to oštetiti, sve dok vi razgovarate s djetetom o tome što je čulo ili naučilo.Unatoč tome što sam stava da vjeronauk nema što raditi u sekularnom sustavu, mislim da školski vjeronauk nije prijetnja odgoju djece i njihovom ili vašem integritetu.
Mi doma već pričamo o tome. Iako ne idemo u crkvu, živimo pored nje. Vrtić i škola su tik do crkve također. I naravno da sam s djetetom ušla u crkvu, naravno da sam joj objasnila čemu ili kome služi ta zgrada, što predstavlja križ, tko je "onaj čovjek s dugom kosom“. Mislim da je to stvar opće kulture.
Jednako kao što mislim da ljudi nisu dobri ili loši samo zato jer su vjernici ili ateisti.
Svako dobro ljudi, ma u što (ne) vjerovali.
