Ima veze s tvojim odrastanjem, malena. Sveto trojstvo tvog spavanja su prstić unutra, noga van, jednorog u šaci. Kad te gledam dok spavaš, još uvijek vidim malenu djevojčicu. I već znam, nedostajat će mi to kad odrasteš.
Nećeš uvijek moći utjehu naći na tako jednostavan način. Niti ću te ja uvijek moći promatrati.
Probudila sam te poljupcem i odmah si se nasmijala. I to će mi nedostajati sigurno. Preko noći ćeš postati tinejdžerica koja se neće htjeti probuditi i veseliti se maminu poljupcu.
Nećeš se tad htjeti ni maziti kao sad kad se uvalim u tvoj krevet, a ti se namjestiš na meni da još malo uživaš. A ja se trudim nositi u tim trenucima onu mekanu pidžamu ili čupavu trenirku koje ti voliš jer se još čvršće privineš uz mene.
Bože kako te volim gledati kako rasteš, al me strah da ćeš prebrzo odrasti. Zato mi je slatko što još dudaš taj palac kad spavaš.
Lijepa si i mekana, kažeš dok naslanjaš lice na mene i puštaš me da te milujem po kosi, da ti ljubim obraze, igram se s tvojim prstićima. Jedan od prstića uvijek bude smežuran.
Dudalac, tako ga zovemo.
Bože, kako te volim gledati kako rasteš, ali me strah da ćeš prebrzo odrasti. Zato mi je slatko što još dudaš taj palac kad spavaš. Zato ne žurim da radiš sve ispravno i kako treba. Uostalom, ako budeš imala problema s krivim zubićima, nosiš ćeš aparatić za zube kao ja, a ja čak nisam ni dudala.
Volim te u svim tvojim fazama, uvijek kažem kako mi je baš ova najdraža. Ali vidim da ćeš ubrzo prestati biti djevojčica koja će često trebati mamu. To mi je i drago, ali malo onako i nije.
Svaki dan si drugačija. Pričaš već potpuno razgovijetno, postavljaš izvrsna pitanja, uočavaš detalje, izražavaš svoje mišljenje i osjećaje.
Ponekad mi kažeš pusti me, ponekad zatvoriš vrata sobe, posebno kad ti dođu prijateljice. Volim te gledati kako rasteš. No svjesna sam da sa svakim danom koji prolazi ti polagano kliziš iz mojih ruku i jednog ćeš dana reći: Mama, selim se.
Znam da taj trenutak mora doći i bit ću hrabra i puna podrške. Neću te zadržavati iako će mi se srce vjerojatno slomiti. Ali ne dovodimo djecu na ovaj svijet da ih zarobimo. Djeca nisu naš drugi život, nova šansa da proživimo ono što nismo. Djeca su samostalna bića kojima smo mi samo pomogli da dođu na ovaj svijet i razviju se. Znam to, draga moja djevojčice.
Nijedno dijete nije svjesno koliko sinkronizirano rade njihova i majčina srca. Nekad si majke ne mogu pomoći kad ste vi djeca u pitanju. Zato plačemo kad ste vi tužni, ali i kad nam podarite neke naizgled obične trenutke.
Prvi put kad si mi rekla mama ja sam zaplakala. Nekidan si nacrtala prvi crtež mame, tate i sebe i sva ponosna donijela si mi pokazati crtež, a ja sam te pohvalila, zagrlila i pustila suzu.
Pitala si me zašto plačem, a ja sam se samo nasmiješila i rekla da su mame nekad takve kad su jako ponosne na svoju djecu.
Volim što me još uvijek sve pitaš, volim kad mi potrčiš u zagrljaj nakon dugog dana u vrtiću, volim kad pred spavanje zajedno čitamo slikovnice, volim kad paziš na svoju lutkicu koja glumi mamu…
Možda ćeš jednog dana ovo pročitati. Možda nećeš shvatiti zašto i sad plačem dok ovo pišem. Ako jednom i sama postaneš mama, tad ćeš shvatiti. Baš kao što sam i ja puno toga shvatila tek kad sam te dobila.
Nije volio onaj tko nije rodio. Hvala ti, djevojčice moja, na najvećoj ljubavi na svijetu.
