Puna su nam usta zdravlja djece, ali ne vidim puno djece bez mobitela u nižim razrednim osnovne škole. Telekomi su prepoznali strah roditelja pa su uskočili u educiranje o potencijalnim opasnostima, primarno o cyberbullyingu, no nitko još nije potegnuo pravo pitanje: zašto djeca uopće u rukama imaju pametne telefone?
Telekomima se ne isplati izbiti pametne telefone djeci i zaista ne očekujem od njih da djeluju. Roditelji? Teško se boriti protiv onog što svi oko tebe imaju. Nitko ne želi da je njihovo dijete posebno, jer posebnost vodi u izolaciju.
Ako svi u razredu imaju mobitele, i najpametniji roditelj će pokleknuti kad-tad i svom djetetu dati aparat koji će ga pomalo uvoditi u svijet za koji njihov mozak jednostavno nije dovoljno dorastao.
Gradovi? Oni izdaju famozne preporuke za korištenje, odnosno nekorištenje mobitela u školama, no svaka škola ima pravo sama odrediti hoće li učenicima ostaviti pristup uređaju koji im razara mogućnost koncentracije. I zato je ogromna vijest u medijima kada neka škola to zaista i učini!
Ovisnost koju je teško zaustaviti
Eno je jedna vrgoračka škola krenula tim putem, dodavši na popis i dugačke nokte i napadnu šminku. Nema medija koji to nije prenio. Nažalost, škola nije svemoguća.
Mobiteli će samo biti u ormarićima dok su djeca na nastavi, kasnije mogu slobodno nastaviti doomscrollati do u besvijest. Jer to je ono što djeca i rade. Pogledajte klince ispred škole ili u tramvaju, njihovi prsti lete ekranom brzinom koju ne možete ni uhvatiti.
Sve je brzo, sve je nabrijano, sve izaziva dopamin. A dopamin je teška, iako legalna, droga. Ne može se zabraniti jer je to stvar koju stvara naš mozak.
Dopamin je neurotransmiter kemijska tvar koju mozak koristi za prijenos signala između živčanih stanica i ima ključnu ulogu u sustavu nagrađivanja, motivaciji, užitku i učenju.
U najjednostavnijem obliku: dopamin = osjećaj “ovo je dobro, želim još”.A jeftina proizvodnja dopamina događa se svaki put kad dobijemo notifikaciju ili lajk. To su tzv. mikro nagrade.
Svaki ping, like ili komentar aktivira dopaminski udar jer mozak to tumači kao društveno priznanje. I tako mic po mic, česti dopaminski šokovi stvaraju ovisnički obrazac ponašanja. Kao prava droga.
Razoreni fokus i poremećaji pažnje
Kao kod kockanja, mozak ne zna kad će doći sljedeća nagrada (npr. nova poruka, viralni video, komentar). I baš ta nepredvidivost najjače potiče lučenje dopamina.
Pa scrollamo i scrollamo bez kraja jer svako novo pomicanje prsta daje priliku za “nagradu”. Nekad je to zanimljiv video ili smiješan meme. Ta mala nagrada održava mozak u "dopaminskoj petlji", tražeći još. I mi stariji smo ovisni, daleko od toga. Samo smo srećom odrastali u doba bez pametnih telefona i društvenih mreža pa nam je mozak u ključnoj fazi razvoja imao šanse razviti neke dobre mehanizme. Današnja djeca to ne mogu.
I kad im uzmeš mobitel uz ruke u školi, nema spasa. To je samo pauza. U školi su nervozni, i dalje razorenog fokusa. Da bi im se vratila mogućnost koncentracije i osjeta zadovoljstva u tzv. običnim stvarima trebali bi proći mjeseci bez tog vražjeg uređaja u rukama.
Naime, dugoročno stalna dopaminska aktivacija dovodi do tolerancije pa djeci treba više podražaja za isti osjećaj zadovoljstva, rezultira poremećajima pažnje i impulzivnosti, ali i smanjenom motivacije za svakodnevne zadatke bez "instant nagrade".
Zašto država treba poduzeti nešto da spasi djecu?
Jer je teško biti sam na bojištu. Nitko ne želi izdvojiti svoje dijete kao jedino u razredu koje nema mobitel. Plus, sve više roditelja je opsjednuto praćenjem svakog djetetovog koraka. Jer smo sludili i roditelje, ne samo djecu. Djeca mogu imati i "glupi telefon" ako nam je već opravdanje da želimo znati gdje su i da nam se mogu javiti. Nema baš ničeg pametnog u pametnim uređajima za djecu.
Ako se roditelji već ne mogu posložiti i razumno shvatiti zašto nije dobro da njihovo dijete već od prvog osnovne ima na ruci pametni sat, u ruci pametni telefon, možda je vrijeme da država nešto poduzme? Poduzela je ranije više toga da zaštiti zdravlje djece.
Pa tako djeca ne smiju pušiti i piti alkohol do 18. godine, ne smiju jurcati na romobilima do 14. godine, ne smiju voziti motore i automobile…zašto onda smiju biti na društvenim mrežama po cijele dane i noći?
Jednako kako znamo da cigarete štete fizičkom zdravlju, znamo i da pretjerano izlaganje društvenim mrežama i ekranima utječe na mentalno zdravlje djece. Djeca sve manje spavaju, a sve su anksioznija, depresivnija, sklonija samoozljeđivanju.
Što rade hrvatski političari kojima su puna usta djece?
Australija je već zabranila društvene mreže za djecu do 16. godine, Francuska se spremna isto to napraviti na djecu do 15. godine, a slične priče vode se i u Irskoj, Grčkoj, Španjolskoj, Nizozemskoj i Danskoj. Čak je i Albanija zabranila TikTok jer je imala poguban utjecaj na djecu.
I dok su Grčka, Španjolska i Francuska zajednički su potpisale deklaraciju u lipnju ove godine, kojoj su se kasnije pridružile Cipar, Danska i Slovenija, kojom su pozvale Europsku komisiju da uvede jedinstvenu “digitalnu punoljetnost” na razini EU-a i uvede stroža pravila za provjeru dobi na internetskim platformama, Hrvatska šuti.
Pozivam sve koji se bave zaštitom djece, od psihologa do dječje pravobraniteljice, da se jave i potaknu promjene koje su nužne želimo li zaštiti našu djecu od budućeg mentalnog propadanja.
