Rijetko je koji istup ujedinio žene Hrvatske kao onaj saborske zastupnice Ivane Ninčević Lesandrić. Vjerujem da joj nije bilo lako progovoriti o tome. Podijeliti intimu s pretežno muškim svijetom u hrvatskoj sabornici znači imati hrabrosti. One lucidne. Ženske.
Intimnost žene problem je o kojem se govori tek u povojima. Još uvijek skrivamo uloške, tampone, grčimo se prije i za vrijeme ciklusa, odmahujemo rukom i guramo dalje.
Onda jedna žena ustane i kaže da je njezino iskustvo bilo traumatično i ponižavajuće. Prozvana se bolnica odmah očitovala. Jasno su secirali njezinu dijagnozu, opovgrnuli njezine navode, pobijali njezine riječi.
Nije lako biti žena kada svijetom upravljaju većinom muškarci. Dovoljno je pogledati bilo koje ozbiljnije statističke podatke da bismo se uvjerili koliko je ustvari svijet oko nas – muški.
Za žene mogu reći svašta. Ali rijetko će se tko usuditi reći da nisu hrabre. Ono što su proživjele i preživjele kroz povijest dokaz je da svijet nikada ne bi izgledao ovako da nije bilo njih.
No muški svijet nije se nadao hrabrosti žena koje su progovorile. O mučnim iskustvima, teškim osjećajima, zdrobljenom srcu i boli koja se pamti. Nekima je to bilo mučno i slušati.
Njima, odvezanima.
Često nam u tom našem zdravstvenom sustavu nedostaje samo topla riječ. Ima li ranjivijeg trenutka od onog koji nas je doveo u bolnicu? Od onoga kada se skidamo? Kada više nema intimnosti, nego se osjećamo kao polutke na traci?
U svojoj sam bolesti upoznala divne liječnike, medicinske sestre i tehničare. Divne. Tople, plemenite, one koji su držali moje uplašene ruke i grijali moju nadu kako će sve biti dobro. I bilo je.
Takvu je potporu zaslužila svaka žena. Tako treba biti.
Ovih sam dana pročitala stotine prestrašnih ispovijedi. Toliko strašnih da se čovjeku zgrče misli i trbuh.
Kao i u svemu u životu, i o ovome treba progovoriti glasno. I još glasnije. Treba viknuti iz sveg glasa. Treba imenovati ono što nije dobro.
Jer ako ne imenujemo – dogodit će se sljedećoj ženi, kćeri, sestri. A možemo zaštititi svaku od njih ako budemo hrabre.
Za žene mogu reći svašta. Ali rijetko će se tko usuditi reći da nisu hrabre. Ono što su proživjele i preživjele kroz povijest dokaz je da svijet nikada ne bi izgledao ovako da nije bilo njih.
Žene Republike Hrvatske odlučile su prekinuti šutnju o onome što im se događa iza zatvorenih vrata najintimnijih odjela u bolnicama. Jer tada ostaju same. Same sa svojim osjećajima, strahovima, čežnjama, zgužvanim i krvavim plahtama. Same sa svojim bolestima, krvarenjima, otkrivenim intimnim dijelovima.
A da to iskustvo nikada ne prolazi, dovoljno govori sve što čitamo ovih dana.
Skriveno duboko u njima, prokuljalo je nakon što je prva progovorila.
I neka je.
