Pitanje je tko ih se više boji, oni koji ih organiziraju ili gosti. U forumskim i reditorskim raspravama naići ćete na roditelje koji se žale kako imaju dojam da su svojoj djeci priredili previše skromno slavlje.
Pritisak si stvaraju sami, pod utjecajem okoline koja može više i bolje pa (ne)namjerno stvori dojam da je više i bolje sada norma.
Ne morate ni biti vjernik da biste primijetili kako je u proslavama primanja navedenih sakramenata sve manje poniznosti i skromnosti. Znate, one dvije vrline Sina Božjeg u čiju zajednicu ulazite s krštenjem i čije tijelo, krv i dušu primate na prvoj pričesti.
Gdje je nestala skromnost, gdje se skrivala? Negdje ispod fondanta na torti u obliku Biblije s krunicom i križem od šećernih perli. Decentnost je za papke.
Nije ovo prodika onima koji si mogu priuštiti više i bolje, ali svakako je ukor onima koji su se makar jednom u životu usudili pomisliti nešto u stilu: Kod nas je bilo bolje, imali smo tri torte s tri različita okusa.
Bogu kojem se molite nećete biti draži ako svojoj kćeri za krizmu umjesto nekog jeftilena kupite haljinu od 500 eura (istinita priča). Neće vas dodatno nagraditi blagoslovom ako gostima osigurate ručak u pet sljedova i neograničenu konzumaciju alkoholnih pića. To nisu njegove vrijednosti, to su ljudske vrijednosti.
Zbog koga onda toliko pretjerujemo u slavljima? Kome se dokazujemo?
Prije svega drugima jer smo i dalje ovisni o tuđoj potvrdi vlastite vrijednosti i zabrinuti zbog toga što će selo misliti, a dokazujemo se i sami sebi, svatko iz svog razloga. Neki jer nekad nisu imali i sada kada napokon imaju moraju to nadoknaditi, a oni koji su oduvijek imali ni ne znaju drugačije.
Kojem god timu pripadali, zapamtite da nije grijeh slaviti unutar svojih mogućnosti i u duhu sakramenata zbog kojih se slavlje zapravo i organizira.
