Najčešće čujem "Želimo nabaviti psa za dijete". Prva stvar koju svaki roditelj i potencijalni skrbnik/vlasnik ne samo psa, već bilo kojeg ljubimca, treba imati na umu jest da je to ogromna odgovornost, da je ta odgovornost 100 posto na njima, roditeljima, nikako na djetetu.
Dijete, dakako, roditeljskim usmjeravanjem i odgojem uči kako biti odgovorno i kako se ponašati prema psu. Djeca ko djeca, brzo se zasite, zaokupljeni su mnogim drugim stvarima, školskim obvezama, prijateljima, igricama, sportom… Njihovi se interesi, aktivnosti i obveze mijenjaju i samim time nisu niti mogu biti pouzdani i odgovorni vlasnici. Nekim roditeljima to je savršeno jasno i žele nabaviti psa zato što to zaista žele i zbog sebe, a i zbog djeteta.
Kupovinu, a pogotovo udomljavanje psa ne smije se olako shvatiti. Prvo što treba naglasiti jest to da se psa ne bira zato što je lijep, sladak, gledali ste ga u nekom filmu ili zato što je pasmina popularna. Psa treba birati po karakternim i fizičkim osobinama koje odgovaraju našim mogućnostima i stilu života. Ako imate malu djecu, radije odaberite psa/pasminu srednje veličine. Minijaturni psići rijetko se osjećaju ugodno uz malu djecu baš zato što su tako maleni, nježni i krhki.
Psa nemojte isključivati iz dnevnih aktivnosti po dolasku bebe. Nemojte ga grubo tjerati ako je znatiželjan jer na taj način stvarate negativnu asocijaciju na bebu
Bez obzira na pasminu, imati psa ogromna je obveza, pogotovo ako želite da u tom suživotu svi budu sretni. Pas koji šeće krug oko zgrade ujutro i uvečer nije niti može ikada biti sretan pas. Za psa treba imati vremena. Pas treba minimalno tri šetnje, od kojih je barem jedna dugačka. Treba odlaske u prirodu, fizičku i mentalnu aktivnost, treba biti aktivno uključen u naše živote. Treba ga socijalizirati, odgajati i učiti, jer psi ne dolaze kao "gotov proizvod" u naš dom, pogotovo ne štenci čije su potrebe i mogućnosti vrlo slične potrebama i mogućnostima ljudske djece.
Socijalizacija, odgoj i učenje procesi su koji traju i u koje treba uložiti mnogo vremena i truda. Baš kao što se mi nismo rodili učeni i odgojeni, nisu ni psi. Ne možemo od šteneta očekivati da će u nekoliko tjedana ili mjeseci biti savršeno odgojen i poslušan pas. I oni prolaze kroz svoje "djetinjstvo", pubertet i polako se razvijaju u zrele jedinke čije ponašanje ovisi osim genetike i o iskustvima i trudu koji smo uložili u njihov odgoj.
Psi žive 10 do 15, neki i više godina. Imati psa životni je stil, a ne trenutačna zabava i hir "svi imaju pa moramo i mi". Treba razmisliti o mogućim promjenama tijekom života, hoće li nam itko moći uskočiti i pomoći u iznenadnim situacijama (bolest, putovanja, selidbe…). Bez obzira na to je li pas kupljen ili udomljen, on košta.
Treba ga kvalitetno hraniti, računati i na veterinarske troškove osim obveznog cijepljenja, jer i psi se mogu razboljeti i ozlijediti baš kao i mi ljudi, a dobro je uložiti i u edukaciju i školovanje. Psi su vrlo inteligentna, društvena bića s emocijama i potrebama koje vi kao dobar vlasnik morate moći zadovoljiti!
VODIČ ZA KUPOVINU I UDOMLJAVANJE PSA
Ako ste se odlučili za kupovinu psa jer ste odabrali pasminu koja vam odgovara karakterno i fizički te odgovara vašem životnom stilu i mogućnostima, kupite ga od registriranih uzgajivača. Takvi psi koštaju više, no razlog za veću cijenu nikako nije rodovnik. Cijena rodovnika iznosi oko 120 kuna, stoga ne padajte na priče iz oglasa "s rodovnikom (npr.) 800 eura, bez rodovnika (npr.) 200 eura". Kada vidite takav oglas, automatski ćete znati da to nije odgovoran i savjestan uzgajivač.
Prvi korak nakon što odaberete pasminu koju želite jest da kontaktirate matičnu kinološku organizaciju, kod nas je to Hrvatski kinološki savez (HKS). Od njih ćete dobiti smjernice i popis uzgajivača. No i tu trebate biti oprezni jer samo članstvo u HKS-u ne znači da je taj uzgajivač dobar i odgovoran. Često se za leglo treba malo pričekati jer štenci nisu dostupni sad i odmah. Zbog toga se najbolje suzdržati od trenutačne kupovine i pričekati pa odabrati od onoga koji vam "najbolje sjedne". Komunicirajte i obvezno pogledajte leglo – gdje i kako štenci žive. Je li njihova majka prisutna (mora biti!), borave li u čistom, imaju li buhe i/ili gliste, jesu li dobro uhranjeni, otvoreni, veseli?
Dobar uzgajivač sam će vas pozvati da pogledate štence i upoznate svoje štene prije nego što ode u vaš dom (ne prije navršenih 8 tjedana starosti). Štenad odgovornih i savjesnih uzgajivača boravi u kući ili barem ima pristup u kuću jer ih na taj način uzgajivač može kvalitetno nadzirati i započeti s njihovim odgojem i socijalizacijom te privikavanjem na zvukove iz kućanstva (habituacija) kako ih se štene kasnije ne bi bojalo.
Štenad odgovornih uzgajivača u novi dom odlazi očišćena od crijevnih parazita, cijepljena protiv zaraznih bolesti (barem jedno cjepivo) i čipirana te od uzgajivača dobivate veterinarsku knjižicu u kojoj je to sve zabilježeno. Dobit ćete i upute za docjepljivanje nakon što štene ode u novi dom. Rodovnik ćete najčešće dobiti naknadno jer je u procesu izrade. Odgovoran uzgajivač na uvid će vam dati potvrde o zdravstvenom stanju roditelja, ne nasjedajte na izjave "zdravi su". Mnoge su pasmine sklone određenim pasminskim bolestima/manama koje dobar i savjestan uzgajivač pod svaku cijenu nastoji izbjeći testiranjem roditelja na njih. Savjestan uzgajivač uzgaja pse iz ljubavi prema pasmini, ne samo zbog izložbi i izgleda. Pazi i na zdravlje i na temperament pasa iz svog uzgoja.
Dobar uzgajivač s razlogom će vam postaviti cijeli niz pitanja o uvjetima u kojima će pas biti i željet će ostati u kontaktu s vama. Možete očekivati da će vas pitati imate li djece i koje su dobi, gdje će pas boraviti, koliko ćete vremena imati za psa i slično. Objasnit će vam što možete očekivati od pasmine, je li prikladna za obitelji s malom djecom, koliko je prostora potrebno takvom psu, koliko dnevne aktivnosti.
Ako vam se ne sviđa ono što čujete ili niste sigurni da možete zadovoljiti potrebe takva psa, možda biste trebali razmisliti o nekoj drugoj pasmini koja vam bolje odgovara.
Udomljavanje je plemenit čin, ali isto tako pun rizika ako imate malu djecu. Nije mi se jednom dogodilo da me zovu očajni vlasnici koji su udomili psa s brojnim problemima u ponašanju (s kojima se još teže nositi uz malu djecu), uključujući i psa koji se boji djece. Zato trebate pažljivo odabrati i po mogućnosti upoznati psa prije nego što se konačno odlučite za udomljavanje. Ako udomljavate psa, bilo bi dobro obratiti se nekom od certificiranih savjetnika za ponašanje/trenera kako bi vam pomogao pri izboru.
Udomiti psa jeftinija je opcija za ljude koji žele ljubimca, a ne mogu platiti čistokrvnog psa ili ne mare za pasminu, izložbe ili uzgoj. No treba imati na umu da svaki pas košta, pa tako i onaj udomljeni. Većina pasa pod skrbi udruga i skloništa odlazi u nove domove cijepljena, čipirana, tretirana protiv nametnika i kastrirana.
Smještaj i briga za napuštene pse uglavnom se financiraju donacijama ili troškove plaćaju privremeni skrbnici iz vlastitih džepova. Kad udomite takvog psa, lijepa gesta bila bi nadoknaditi bar dio troškova koji su, realno, obveza svakog vlasnika.
Roditelji bi i djecu i svoje pse što češće trebali voditi u prirodu. Psima je to potrebno i čini ih sretnijima jer su u prirodi opušteniji nego u gradskoj sredini
Ako imate malu djecu i želite nabaviti štene, dobro razmislite jeste li u mogućnosti i hoćete li imati vremena za oboje! Hoćete li imati vremena štene izvoditi svakih 1-2 sata kako bi naučilo obavljati nuždu vani? Mali štenci ne mogu dugo držati nuždu, nekima je potrebno nekoliko mjeseci da u potpunosti svladaju higijenske navike! Socijalizacija i odgoj šteneta od iznimne su važnosti. Period socijalizacije kod štenaca traje do 14./16. tjedna starosti šteneta, no sa socijalizacijom treba nastaviti i nakon toga.
Problemi u ponašanju najčešće se pojave u prvoj godini života te ih je bolje prevenirati nego kasnije rješavati. To je veoma zahtjevan period jer štene (uz za njega pozitivna iskustva) treba vidjeti ljude različite dobi i izgleda, pse različitog izgleda kao i druge životinje. Štene isto tako treba izlagati različitim podražajima iz okoline (podloge, zvukovi i sl.). Stoga dobro razmislite hoćete li moći oboje!
Ako nabavljate odraslog psa, pitajte osoblje skloništa ili privremenog skrbnika što zna o porijeklu psa, odakle je došao, gdje je pronađen, kakvog je zdravlja, je li cijepljen, kastriran (zatražite veterinarske potvrde), kako se slaže s ostalim psima, kakav je s ostalim životinjama – na primjer, mačkama – kakav je s djecom, je li druželjubiv ili povučen, je li aktivan ili je mirniji tip, je li plašljiv i u kojim se situacijama nelagodno osjeća itd.
Pitajte volontere koji skrbe o psu bi li bili voljni prošetati s vama ili vas koji put posjetiti sa psom u vašem domu, ili vam čak ostaviti psa na dan-dva prije nego što donesete konačnu odluku. Obratite pažnju na ponašanje i želju psa za interakcijom s ljudima, posebno s djecom – veselo prilaženje uz mahanje repom, uvijanje tijela, gurkanje tijelom i iniciranje kontakta, pozivanje na igru. Plahi i povučeni psi normalno ponašanje djeteta (trčkaranje, ciku, skakutanje, prilaženje) mogli bi protumačiti kao prijetnju, reagirati i ozlijediti ga. Stoga budite vrlo oprezni. Slična procedura vrijedi ako kupujete ili udomljavate psa iz odgovornog uzgoja. Uzgajivači ponekad ne prodaju sve štence i moguće ih je kasnije kupiti po povoljnijoj cijeni, a neki se čak i poklanjaju u dobre ruke.
Vaš bi cilj trebao biti odabrati psa koji će voljeti vašu djecu na isti način kao i vas. Radije odaberite psa koji je po mogućnosti već živio s djecom i imao s njima pozitivna iskustva. Najsigurnija je opcija potražiti psa koji je već neko vrijeme na privremenom čuvanju kod nekog volontera. Volonteri koji skrbe za pse u svojem domu svakodnevno su u kontaktu s njima, redovito ih šeću, hrane ih i njeguju, poznaju navike i ponašanje psa koji živi u njihovoj obitelji, pa vam samim time mogu dati konkretnije informacije. Neki volonteri imaju djecu, a većina ima i vlastite ljubimce.
ŠTO KADA U OBITELJ SA PSOM STIŽE BEBA?
Ako već imate psa, a planirate imati djecu ili je beba na putu, psa je potrebno pripremiti za dolazak novoga člana obitelji, a s pripremama je potrebno započeti već na početku trudnoće. Dolazak bebe veliki je događaj koji može poremetiti rutinu na koju je pas navikao, pogotovo ako je buduća majka ta koja je najviše brinula o psu. Zbog toga je veoma važno da se rutina postupno počne mijenjati, odnosno da drugi članovi obitelji počnu preuzimati obveze vezane za psa – šetnju, hranjenje, uređivanje…
Razmislite o tome što će se mijenjati u vašem domu. Hoćete li morati premjestiti namještaj i možda na taj način eliminirati pseće omiljeno mjesto za spavanje? Napravite to ranije i postupno priviknite psa na novo mjesto. Naučite psa da smireno može boraviti u drugoj prostoriji, iza barijere (“baby gate”) ili u boksu, jer će možda biti trenutaka kada će takvo što biti potrebno. S učenjem počnite postupno, isprva vrlo kratko.
Psu novo mjesto, drugu prostoriju ili barijere trebamo predstaviti kao nešto pozitivno i ugodno. Dobro mu je ponuditi igračku punjenu hranom (npr. Kong) ili različite žvakalice s kojima se može zabavljati i ujedo stvoriti pozitivnu asocijaciju na novi prostor i situaciju.
Ako vaš pas ima ružnu naviku skakati po ljudima, započnite s preodgajanjem i učenjem prije visokog stupnja trudnoće, pogotovo ako je pas velik. Takvo ponašanje može biti opasno za trudnicu, nerođenu bebu, pa i kada se dijete rodi. Uostalom, kada se dijete rodi, sigurno ćete često imati posjete pa nije ugodno da pas po svima skače. Priviknite psa na nosiljku za bebe i hodanje uz kolica.
Psa bi isto tako prethodno bilo poželjno privikavati na zvukove bebe, a to možete na način da puštate snimljene zvukove, isprva vrlo tiho pa kroz neko vrijeme postupno pojačavajte zvuk. Kada majka ode u rodilište, nakon što se beba rodi i prije nego što stigne kući, ponesite neke stvari koje je beba nosila i upoznajte psa najprije s mirisom bebe. Nježno mu ponudite da pomiriše odjeću, govorite mu smirenim glasom, a možete mu ponuditi i poslasticu.
Bez obzira na pasminu imati psa ogromna je obaveza pogotovo ako želite da u tom suživotu svi budu sretni
Psa nemojte isključivati iz dnevnih aktivnosti po dolasku bebe. Nemojte ga grubo tjerati ako je znatiželjan jer na taj način stvarate negativnu asocijaciju na bebu. Psu prije svega treba pružiti sigurnost i omogućiti mu mir i mjesto za odmor kada mu je to potrebno. Djecu odmalena treba učiti da pas nije igračka, već živo biće sa svojim potrebama. Treba ih učiti da psa ne diraju kada spava ili se odmara, da mu ne otimaju igračke ili hranu iz usta, ne čupaju ga i ne potežu za djelove tijela, da se uz psa ponašaju smireno, da mu se ne unose u lice, pogotovo ako pas nema prostora maknuti se i stjeran je u kut.
Posebnu pažnju treba posvetiti kada male bebe počnu puzati ili su u dobi kada im se još ne može jasno objasniti kako se ponašati u prisustvu psa, a pas im može biti posebno zanimljiv.
Istovremeno i psa treba učiti pozitivnim pristupom da ne skače po djeci, da pušta predmete na znak, da ode na svoje mjesto, da siđe s namještaja ako mu je dopušteno da ide gore. Psi generalno ne vole da im se prilazi rukom iznad glave, da ih se pritišće i grli, da ih se naglo budi kada spavaju (to ni mi ne volimo), ne vole grubost, naglo upadanje u osobni prostor. Neki psi vole zagrljaje, no takvi psi sami će tražiti našu ili djetetovu blizinu i nježno se privinuti, leći pokraj nas, gurati se u naše ili djetetovo naručje.
Velika je razlika kada pas sam to želi i traži ili kada ga na to prisiljavamo. Pas koji se ne želi ili ne voli grliti nekada će naočigled pružati otpor i odmicati se – tada ga treba pustiti da se makne! Neki će se psi prepustiti, ali po njihovu izrazu lica i govoru tijela možemo vidjeti da im nije ugodno. Zbog toga sam nadzor nije dovoljan, već roditelji trebaju naučiti čitati signale kojima pas poručuje da mu nije ugodno i pažljivo promatrati interakciju.
Najčešći su signali okretanje glave ili skretanje pogleda, ponekad okretanje cijelog tijela, uzmicanje, zijevanje, oblizivanje i mljackanje. Ponekad su ti signali vrlo suptilni, često dolaze u kombinaciji više njih odjednom (pas skreće pogled, oblizne se i zjevne).
Pas kojeg je strah ima uši polegnute u stranu i priljubljene uz glavu, rep spušten ili podvijen između stražnjih nogu, stisnuta usta i općenito cijeli stav tijela djeluje stisnuto. Vrlo često pas koji se ne osjeća ugodno legne postrance (submisivan položaj) s jednom stražnjom nogom uzdignutom od tla. Mnogi često tada smatraju da pas želi da ga mazimo po trbuhu.
Signali na koje trebamo paziti jesu ukočenost, stisnute usne, oblizivanje, zijevanje, netremičan pogled (velike zjenice i vidljive bjeloočnice u obliku polumjeseca). Pas koji želi da ga mazimo po trbuhu cijeli se izvrne u potpunosti na leđa, sve četiri šape su u zraku, usta su otvorena, izraz lica kao da se smije, tijelo se uvija i trlja po podu, ponekad gunđa jer mu je ugodno. Treba imati na umu da su ponašanja promjenjiva i da se pas u jednom trenu može osjećati ugodno, a u drugom više ne. Zato ga treba pažljivo promatrati.
"RODITELJI SU PREVIŠE LEŽERNI"
Generalno smatram da su roditelji često previše ležerni. Uvijek ću naglašavati: nadzor, nadzor i nadzor!!! Pogotovo kad su u pitanju mala djeca i dojenčad. Osim nadzora i gore spomenuto učenje osnovnih signala kojima pas poručuje kako se osjeća, uzimanje u obzir cijelog konteksta prilikom interakcije. Nije svako mahanje repom sreća niti je svako zijevanje znak nelagode.
Drugo, a što me posebno ljuti, jest guranje psa u za njega neugodne situacije zato što se po svaku cijenu mora objaviti fotografija ili snimka na društvenim mrežama. Takve fotografije i snimke objavljuju i mediji, što je zaista zabrinjavajuće. Na više od 90 posto takvih fotografija ili snimki psi se ne osjećaju ugodno i to me, iskreno, plaši. Dopuštanje da djeca jašu po psu je izvan svake pameti. Da, postoje zaista nevjerojatno tolerantni i strpljivi psi, no ljudi kao da nemaju razumijevanja niti obzira prema njima i iskorištavaju tu toleranciju. Svi imamo prag tolerancije i svi možemo burno reagirati ako se taj prag prijeđe. Za razliku od nas, psi ne komuniciraju verbalno i ne mogu nam riječima reći “Molim te, makni se, dosta mi je, pretjerao si, nije mi ugodno, smeta mi”, već to pokazuju svojim ponašanjem.
Neki psi vole zagrljaje, no takvi psi sami će tražiti našu ili djetetovu blizinu i nježno se privinuti, leći pokraj nas, gurati se u naše ili djetetovo naručje
Često se na društvenim mrežama može pročitati da je pas u nekoj situaciji zarežao pa bio (fizički) kažnjen. Režanje se nikako ne smije kažnjavati! Režanjem pas pokušava iskomunicirati da smo u tom trenutku pretjerali, da se maknemo, da treba mir. Dijete to ne može razumijeti, ali roditelji svakako mogu i trebaju.
Druga je najčešća greška kada roditelji potiču svoje dijete da ide pomaziti tuđeg psa a da to prethodno nisu pitali. Ili kad se dijete potiče na radnje koje psima nisu ugodne u svrhu dokazivanja kako je njihov pas pristojan, dobar, pasmina nije opasna i slično.
Psi ne znaju za pojam poljubaca, psi se ne ljube međusobno niti ljube nas ljude. Lizanje lica može biti prijateljska gesta prilikom pozdravljanja, na primjer kada dođemo kući, a pas nam se veseli i pokušava nas lizati po licu, no isto tako može biti i gesta kojom pas poručuje drugom psu, osobi ili životinji da mu nije ugodno, tzv. smirujuće ponašanje (appeasement behavior).
Napominjem, uopće nije bitno koje je pas pasmine i je li zaista tolerantan i pristojno odgojen i socijaliziran – nema potrebe iskušavati njegovo strpljenje i namjerno ga gurati u situacije koje mu nisu ugodne!
Zatrčavanje prema tuđem psu, čupanje i slično uopće se ne bi smjeli dogoditi! Roditelj mora imati dijete pod nadzorom i spriječiti takve događaje. Isto tako vlasnici pasa trebaju paziti da se njihov pas ne zalijeće prema drugim ljudima i djeci. Mala djeca ne bi trebala ulaziti u pseće parkove niti bi psi smjeli ulaziti u parkove za djecu. U psećim parkovima psi mogu biti slobodno pušteni i trčati koliko god žele i u žaru igre naletjeti na dijete i ozlijediti ga.
Djecu treba učiti na koji način prilaziti psu (bilo kojem, ne samo svojem) i kako ga maziti. Treba im se objasniti da samo zato što je pas velik, jak i izgleda strašno, ne znači da je opasan i da ga se treba bojati. Isto tako, samo zato što je pas malen i sladak, ne znači da ne može ili neće ugristi.
Ova važna pravila vrijede i za djecu i za odrasle:
1. Nikada ne prilaziti psu ako vlasnik nije prisutan (pas čeka na primjer pred dućanom ili šeće sam bez vlasnika/lutalica je). Ako dijete smatra da se pas izgubio i treba pomoć, neka pozove roditelje ili se obrati odrasloj osobi.
2. Uvijek pitati smijemo li prići psu i pomaziti ga.
3. Ako nam vlasnik dopusti, PITATI PSA! Pozvati psa imenom i pustiti ga da sam priđe. Ako pas ne želi prići, znači da mu nije do druženja i trebamo ga ostaviti na miru! Ne forsirajte interakciju i pogotovo nemojte psa pokušavati hvatati, maziti po leđima i iznad repa ako odlazi od vas!
Pas koji nas želi upoznati sam će nam prići, ponjušiti nas i odlučiti želi li se družiti. Ako se želi družiti, aktivno će tražiti kontakt, gurkati nas njuškom ili tijelom. Ako primjetite da pas izbjegava kontakt, skriva se npr. iza nogu vlasnika, nemojte ga pokušavati dirati. Neki vlasnici uporno pokušavaju zadržati svog psa samo zato da bi ga dijete ili vi pomazili – molim vas, nemojte! Pođite od sebe – bi li vam bilo ugodno (ili vašem djetetu) da vam priđe nepoznata osoba, a netko vas drugi prisiljava na kontakt s njome?
Ako pas priđe i želi kontakt, trebamo biti smireni i učiti djecu da budu smirena. Mnogi pružaju ruke prema psu da ih ponjuši iako pas uzmiče. Psi imaju izuzetno jako osjetilo njuha i mogu vas namirisati s velike udaljenosti. Ako pas želi, sam će vam prići i ponjušiti vas!
Ne pružajte ruke i ne prilazite rukom psu iznad glave! Nježno pomazite psa sa strane po vratu, potom uzduž po tijelu. Ako se pas u bilo kojem trenutku želi maknuti, morate mu to i dopustiti i prestati ga dirati!
Djetetu nemojte dozvoliti da psa pokušava podići (čest slučaj kada su u pitanju mali psi) niti biste vi trebali podizati tuđe pse.
Neki psi, pogotovo ako su mladi, mogu se veseliti i početi skakati po nama ili djetetu. Mnogima je to simpatično, pogotovo ako su u pitanju mali psići ili štenci, no skakanje po ljudima vlasnik bi trebao spriječiti. Pas nekoga može ogrepsti noktima i ozlijediti. Maknite se od psa koji pokušava skakati po vama ili djetetu.
Ako se dijete boji pasa, nemojte ga forsirati da im prilazi. Mnogi roditelji sami kreiraju kod svoje djece strahove jer unaprijed i bez ikakvog povoda govore djeci kako će ih pas ugristi. S djecom treba razgovarati tako da im se objasni zašto se psu ne smije prilaziti bez pitanja, a ne ih strašiti.
Odrastanje uz psa i ljubimce može biti i često jest predivno iskustvo. Djeca uz njih, naravno, uz pravilno usmjeravanje od roditelja uče što znači biti odgovoran. Nauče da ljubimci ovise o nama i trebaju našu brigu, da im se treba u potpunosti posvetiti – ljubimca treba redovito hraniti, mijenjati mu vodu, brinuti o higijeni i zdravlju, pse treba redovito šetati i počistiti za njima na javnim površinama. Aktivno uključivanje djeteta u brigu i odgoj ljubimca pomaže razvoju empatije i izgradnji samopouzdanja, ljubimci često na dijete djeluju smirujuće.
Roditelji bi i djecu i svoje pse što češće trebali voditi u prirodu. Psima je to potrebno i čini ih sretnijima jer su u prirodi opušteniji nego u gradskoj sredini. Boravak u prirodi najbolja je terapija za sve nas – uživati na suncu, snijegu i svježem zraku, biti u pokretu i igrati se sa psom obostrani je užitak.
