Finska veleposlanica primila je mikrofon i započela svoj govor: Kraljevina ŠVEDSKA je bajkovita zemlja, poznata po fascinantnim planinskim vrhovima i šumskom zelenilu. Ponosi se svojom socijalnom državom, besplatnim školstvom i brigom za okoliš...
Nakon nekoliko minuta bilo je jasno - u njenom izlaganju nije bilo ni riječi o vlastitoj zemlji, Finskoj! Dok smo se zbunjeno pogledavali, ostali veleposlanici su slijedili koncept. Švedski ambasador govorio je o ljepotama Danske, norveška ambasadorica o Fincima, a Danac o Norvežanima. I svaki od njih je završio - koliko smo sretni da imamo tako divne susjede!
Ta zadnja rečenica posramila je sve u dvorani, nešto nam se stisnulo u grlu. Odzvanja mi u glavi već mjesecima, razmišljam. Kad ste ovako nešto čuli u našem okruženju, na državnoj razini? Kad smo se hvalili svojim dobrim susjedima i idiličnoj suradnji?
Sa Slovencima se natežemo oko Pirana, s Bosancima oko granica i prava Hrvata, sa Srbijom smo i dalje na ratnoj nozi, s Crnom Gorom frcaju iskre oko Prevlake i broda Jadran... O nikome nemamo lijepe riječi, pa ni oni o nama. Isto vrijedi i za njih međusobno. Odnosi Bosne, Srbije, Makedonije, Kosova, pa onda i Albanije... Teški komunikacijski poremećaji. Na ovim prostorima susjed je susjedu - vuk, barem tako politika tvrdi.
Ne znam hoće li mi se djeca deklarirati kao Hrvati, Srbi ili Kinezi, ja ih učim da budu Ljudi, zar to nije dovoljno?
A opet, narod kao da živi neki paralelni život. Obični ljudi sele se trbuhom za kruhom bez obzira na granice, drugi zbog ljubavi, međusobno se druže, rađaju se nove generacije...
Puno putujem regijom, gdje god da odem stižu mi poruke - pozdravi mi moje u Novom Sadu, poljubi mi moje u Splitu, nisam ih vidjela 30 godina, prebaci mi molim te ovaj paket u Zagreb unucima, ponesi mi mami lijek kojeg nema tamo u Bosni. Većina nas je "pomiješana", svi smo došli odnekud kako nas je sudbina bacala, kao i naši očevi i djedovi. To je naše bogatstvo i ponos.
Moje bake su obje Bosanke, a djedovi Zagorci. Slučajno se potrefilo. Baka Ana, Zeničanka, pekla je takve bureke da bi cijela ulica zamirisala. Susjedstvo bi nam dolazilo u goste, a vrata su otvorena svima, uz obavezno skidanje cipela, takva je kultura. Dida Nikola me nosio piška lonca i pjevao mi zagorske popevke, svega se još sjećam.
Mužu je mama talijanska Rovinjka koja mojim klincima kuha najbolju istarsku maneštru (jotu), tata mu je Makedonac ljubitelj druženja i kafane, a Roko i Rio su nam rođeni u Beogradu. Pa koji je sad njihov identitet?
Pričaju li ti djeca srpski ili hrvatski?
Misliš sLpski ili hLvatski?, znam odgovoriti u šali. Još ne znaju ni R reći, već je to glavno pitanje. Ne znam hoće li mi se djeca deklarirati kao Hrvati, Srbi ili Kinezi, ja ih učim da budu Ljudi, zar to nije dovoljno?. Nadam se svim srcem da takva pitanja dok odrastu neće bit teme ljutih rasprava posvađanih tabora.
Gdje god da odem stižu mi poruke - pozdravi mi moje u Novom Sadu, poljubi mi moje u Splitu, prebaci mi molim te ovaj paket u Zagreb unucima, ponesi mi mami lijek kojeg nema tamo u Bosni.
U Vukovaru su škole i danas strogo podijeljene, tuga. Generacije koje su rođene 20 godina nakon rata od početka se razdvaja, ne daju im da se upoznaju, rastu zajedno, kopaju se novi rovovi za neke buduće sukobe. Lideri ni jedne ni druge strane ne odustaju od podjela, od podjela žive.
U susjednoj BiH u Jajcu sami učenici provjeduju protiv segregacije, nose tranparente "zajedno stvaramo". Elita ne odustaje.
Politici je u interesu da se ovdje stalno 'kuha', i dan danas, kao da nismo naučili lekciju. Stalna frka, politički spinovi, ružne izjave, život u prošlosti, sa svih strana. Čokoladice, rock pjevači na pivskim feštama, turisti, natpisi... svemu stavi etiketu, najbitnija je tvornica porijekla. Brojanje predaka u dalj i vaganje podobnosti, to je ozbiljan etno-biznis 'pobjednika tranzicije'.
Nisam jugonostalgična, bila sam premala da bih se sjećala Juge i ne zanima me prošlost. Ne mislim da će ovo ikada više biti jedna zemlja za sve narode i niti je to potrebno. Ali sam sigurna da ljude ovdje zanimaju samo šanse za pristojan život u miru i suradnji, a ne krvave borbe oko par kilometara zemlje na kojoj ionako nitko ne želi živjeti jer su svi u Irskoj.
U susjednoj BiH u Jajcu sami učenici provjeduju protiv segregacije, nose tranparente "zajedno stvaramo"
Kad tad ćemo svi mi zatrovani i zarobljeni u prošlosti napustiti pozornicu i doći će neki novi mladi bolji od nas. Umjesto prepucavanja i nacionalizama, počistit će svatko u svom dvorištu, osposobiti pravosuđe, školstvo, zdravstvo, educirati solidarne i fine građane.
U tom La la landu gdje su kuće od čokolade, a prozori od marmelade, započet će intenzivna suradnja na projektima obnovljive energije, sagradit će se brzi Intercity vlak kroz sve glavne gradove regije, slavit će se obljetnice MIRA na Balkanu uz cvijeće i balone i poticati zajednički znanstveni i kulturni projekti. Slušam Nordijce, maštam i što mi možete.
Veselim se tom danu kad ćemo se okrenuti oko sebe i reći - ponosni smo na svoju domovinu, ali baš smo sretni da imamo i tako divne susjede!
