Ovako je 20-godišnja Ana Paula Kovačević odgovorila na pitanje što je čini sretnom. S druge strane, dugo je razmišljala o tužnom trenutku u svom životu. Takvih, kaže, uopće nije bilo. Možda ju je malo pecnulo srce kad se njezin prijatelj zaljubio u drugu curu, ali brzo ga je preboljela. Sigurna je u sebe i zna da život nosi puno lijepih stvari pa tako i nove ljubavi.
Osobe sa sindromom Down imaju tu specifičnu mudrost, neki će je nazvati obrambenim mehanizmom: ako ih netko pokušava povrijediti oni to uopće neće registrirati, jednostavno ih boli briga, oni furaju po svome, poput vojnika koji ratuju jedino zagrljajima.
Zato su priče o osobama sa sindromom Down često lijepe i inspirativne, nema tu neke prevelike komplikacije, tuge, tragedije. A baš će takva biti priča o Ani Pauli iz Velike Gorice.
Anči i njezina mama Draženka dočekale su nas u prostorijama zagrebačke Udruge osoba sa sindromom Down kako bismo napravili intervju povodom dana osoba sa Downovim sindromom koji obilježavamo svake godine 21. ožujka. Ovaj datum izabran je s razlogom, i to kako bi označio jedinstvenost sindroma u potrostručenju (trisomiji) 21. kromosoma.
Jedinstvenost, ali doista
Ana je svoju mamu cijeloga života činila ponosnom. Od samoga rođenja, kad su joj, kao jednomjesečnoj bebi rekli da odlično napreduje. Kroz vrtić, osnovnu i srednju ekonomsku školu, kad je dobila nagradu Gradonačelnika Velike Gorice za najbolju učenicu, kad je otišla na tri tjedna u Portugal u sklopu pripreme za tržište rada i naučila raditi sve kućanske poslove, pa i nedavno, kad je dobila svoj prvi samostalni posao u zagrebačkoj zračnoj luci.
No, krenimo mi ispočetka. Naš put je bio trnovit, ali prekrasan, govori profesorica Draženka i vraća se 20 godina unatrag, u vrijeme kad je saznala da je trudna i da čeka bebu sa sindromom Down.
I to ti je taj sindrom Down?! Pa ona je predivna!
Ja obično kažem da sam željezna lady. Malo me toga dotiče. Kad sam saznala da nosim dijete sa sindromom Down meni to nije bila nikakva tragedija i prekid trudnoće nije dolazio u obzir. Tada sam imala 39 godina, već sam bila majka dvije prekrasne djevojčice, gradila sam karijeru, bila sam ravnateljica škole… Silno sam željela treće dijete, govori mama Draženka.
Specifičan put i sjajni rezultati
Od trenutka kad je Ana ušla u njihov život, prihvatili su je kao najslađu i najdražu sestricu i kćerkicu. Ona im je, kaže, donijela puno sreće, veselja i blagoslova, i ne samo članovima obitelji, nego puno širem krugu ljudi. Naravno, priznaje nam mama, rođenje djeteta s poteškoćama u razvoju otvara brojna pitanja, ali na sva su brzo našli odgovor.
S druge strane, Ana nije imala previše pitanja. Primjerice, nikad nisu obavile razgovor o tome da je ona drugačija, posebna. Ona je to znala i s tim je bila sasvim OK. Naše društvo je jako napredovalo po tom pitanju, a najmlađi posebno, pa baš niti u jednom trenutku nisu osjetili diskriminaciju, vidjeli podsmjehe i suočili se sa zadirkivanjem.
Mi smo, kao obitelj, sredina uzajamne podrške, ljubavi, osnaživanja i ona je to znala oduvijek. Nikad se nije ustručavala, bojala se reakcije drugih ljudi ili novih prijatelja, govori Draženka, a Ana ju nadopunjuje:
Imam puno prijatelja iz osnovne i srednje škole. Od vršnjaka, asistenata, učitelja, svi su oni moji prijatelji. S mojom bivšom asistenticom Ivanom sutra imam dogovor za kavu i naravno moja bivša razrednica, ona je također moja prijateljica. I oni me čine jako sretnom. Kad nisam s prijateljima, vrijeme provodim uživajući u svojim hobijima.
Ma, život je tako lijep, trebamo ga živjeti punim plućima
Najdraži mi je učenje turskog jezika, jako volim gledati serije, posebno turske, ali volim i naše domaće. Najdraža serija su mi Kumovi na Novoj TV i turska serija Zlatni Kavez, govori nam Ana i dodaje da jako voli fešte, a u tim prilikama s mamom popije čašicu višnjevca, dok tata s njima drmne jednu lozu.
Kad je neki party volim se i našminkati. Najdraži su mi crveni ruž i crveni lak za nokte.
Nedavno sam imala maturalnu pa sam se baš dotjerala. Odjenula sam plavu haljinu sa šljokicama pa smo tata i ja zaplesali valcer. To mi je bio jedan od najsretnijih trenutaka u životu, a znam da će takvih trenutaka biti još i više jer uskoro krećem raditi u zračnoj luci.
Radit ću od devet do 13 sati. Moj posao će biti lijepljenje artikala i radit ću u skladištu. Meni je jako lijepo i doma, znaš ono, pidžama, televizija pa si napraviš nešto za jesti…super je to, ali svejedno jedva čekam početi raditi, govori nam Ana Paula i ne može sakriti uzbuđenje oko novog životnog poglavlja.
To je neka posebna toplina
Ana i njezina obitelj pravi su dokaz da je život predivan, u svim njegovim nijansama. Mama Draženka kaže da svoju djecu voli jednako, ali Ana je definitivno najveće veselje u njezinom životu, posebna je, svoja i tako iskrena. Svi bismo od te divne djevojke mogli puno toga naučiti.
Uvijek slušamo kako su osobe sa sindromom Down pune ljubavi, da se jako vole grliti, ljubiti...
Međutim, ne bih rekla da je to njihova glavna karakteristika. Specifična su populacija. Primjerice, jako su tvrdoglavi. Njihova upornost je veliki plus za njih sam, a opisala bi ih kao male vojnike jer njima sve mora biti po ps-u.
Ljudi ih zbog izgleda ponekad generaliziraju, ali oni su doista različiti, objasnila nam je rehabilitatorica Ivana Radenović i poručila roditeljima, ali i društvu u cjelini jadnu jako važnu stvar kad govorimo o osobama sa sindromom Down:
Ponekad roditelji pretjeraju u najboljoj namjeri jer šalju dijete na sve moguće terapije i uključuju razne stručnjake. Naravno da je to pozitivno, ali u svim tim terapijama, obvezama i očekivanjima, dijete zaboravi biti dijete.
Igrati se, družiti se s prijateljima ili jednostavno odmarati. Onda propusti priliku da se socijalizira i imamo problem prilikom upisa srednje škole, govori nam Ivana i dodajte da je to možda i minus velikog grada u kojemu ima puno mogućnosti.
Nigdje se neće zakasniti, sve će se stići. To su djeca s teškoćama i oni svakako kasne u nekim područjima. Ono što trebamo jest postaviti tri manja cilja i raditi na njihovom održavanju, tek onda postaviti tri nova, nego odjednom staviti 10 ciljeva, dodala je Ivana.
Mame, ne bojte se
Moje iskustvo sa sindromom Down je prekrasno! Ne znam kako bih se postavila da sam dobila slijepo dijete ili dijete koje je 24 sata vezano za mene. To ne mogu reći, ali mogu glasno reći da je Down sindrom nešto najljepše što se meni dogodilo u životu. Najvažnije je to prihvatiti. Vjerujete, vama je teže nego djetetu.
Ako prihvatite da je vaše dijete malo drukčije, vama će odmah biti lakše. Ja sam majka djeteta s posebnim potrebama. I ja sam jedna sretna majka. Ja sam nakon Anina rođenja postala bolja osoba, a moja obitelj je postala još skladnija. Znate, kad su sestre vidjele pogledale su me i pitale: I to ti je taj Down sindrom?! Pa ona je predivna!, zaključila je mama Draženka.
Fotografije veselja mališana s Downovim sindromom najljepše je što ćete vidjeti danas
