Ipak, čim smo spomenuli pomaganje drugima, psihologinja Valerija Kanđera napomenula nam je da prije nije bilo dobro reći da upisujete studij psihologije kako biste pomagali ljudima.
Kada kažete da nekome pomažete, stavljate ga u podređenu ulogu 'ti ne znaš, evo mene da te spasim', a nije tako ili barem ne bi trebalo biti tako, objasnila nam je.
Iskusna zagrebačka psihologinja desetljećima djeluje u sustavu socijalne skrbi, unatoč njegovim izazovima, a javnost je pamti otkako je javno istupila da bi pronašla smještaj za šestogodišnju djevojčicu s autizmom koju je odbilo više od 30 ustanova. Tada je zamalo ostala bez posla, ali svejedno je nastavila.
Njezina priča nije samo priča o poslu, već o spremnosti stati na prvu crtu obrane za dostojanstvo i prava onih čiji se glas slabije čuje.
Možete li nam reći nešto o svojem profesionalnom putu? Što Vas je potaknulo da se posvetite psihologiji i radu u sustavu socijalne skrbi?
Hoćete iskreno? Moja prva ljubav bila je i ostala gluma, ali mama s kojom sam imala abonman u osječkom HNK-u od najmanje dobi, nije o opciji studija glume imala dobro mišljenje i, unatoč položenom prijemnom na Akademiji u Osijeku, došla sam u Zagreb pa na Filozofskom upisala i završila studij psihologije, svoju drugu ljubav kojom me u gimnaziji zarazio prof. Damir Kramarić.
U gimnaziji se, dakle, dogodila ljubav s psihologijom, a u Centru za socijalnu skrb infekcija – biti psiholog u sustavu socijalne skrb beskrajno je dinamično i nikada nije i ne može biti dosadno. Ta još je Tolstoj opisao kako su, da parafraziram, sve obitelji sretne na isti, a nesretne na različit način.
Svatko od nas može pomoći najranjivijim skupinama, ali Vi ste svoj život posvetili da im pomognete. Gdje ste našli motiv, snagu, hrabrost za to?
Možda se čini apsurdnim što na razgovoru prilikom upisa studija psihologije nismo smjeli reći da želimo pomagati drugima, ali ima nešto u tome.
Pitate za motiv. Motiv je pronaći ono dobro u čovjeku, njegove snage, jer, uz slabosti, svi mi nosimo i unutarnju snagu za nešto. Uvijek je to neko miniistraživanje koje bi trebalo kod našeg klijenta, kada je riječ o socijalnoj skrbi kažemo kod našeg korisnika, potaknuti pozitivnu promjenu.
I kada vidite onaj sjaj u očima jer je osobu dotaknuo put kojim je vodite - ma što će vam bolja motivacija?
Neki dan kod jedne se mlade žene s kojom smo razgovarale dogodila iskrenost uz suze. Nije to bilo slučajno, psiholog zna koje riječi u kojem trenutku mogu to potaknuti, ali dogodile su se skrivene suze i u očima kolegice koja je bila prisutna, tada sam znala da su moje riječi pale na plodno tlo.
Kako su izgledali Vaši počeci? Koja je razlika tada i danas u obnašanju posla, ali i u percepciji javnosti te u problemima kojima se bavite? Kako se tijekom godina mijenjao Vaš pristup radu?
Imala sam nešto manje od tri godine radnog staža kada sam počela raditi u Centru za socijalnu skrb u Zaprešiću. Otvoreno sam rekla da sam trudna, a svejedno su baš mene primili u radni odnos, prvi puta za stalno! Došla sam u najbolji stručni tim. Nije bilo drugog psihologa, učila sam uz socijalnu radnicu i pravnicu s kojima sam do danas ostala u prisnom odnosu.
Početak rata devedesete, razvodio se svaki sedmi brak u Hrvatskoj, danas se razvodi svaki treći. Radili smo sve i svašta, ovjeravali žute kartone kako bi prognanici i izbjeglice mogli dobiti pomoć u hrani, pelenama, lijekovima.
Danas smo u percepciji javnosti na listi uhljeba, neradnika, danas razni celebritiji bolje znaju što trebamo činiti, danas će ministar prije primiti nekoga od njih nego stručnog radnika na razgovor.
Ali moj pristup radu ostao je uvijek isti.
Nitko tko je pokucao na naša vrata nije to učinio zato što mu u životu cvatu ruže pa hajde da onda barem mi ne budemo dodatan uteg, nego netko tko će tog čovjeka koji je pokucao razumjeti, usmjeriti, podržati, a dijete koje trpi na svaki način zaštititi.
Koji su najveći problemi s kojima se suočavaju djeca i obitelji u sustavu socijalne skrbi?
Obično sustav socijalne skrbi promatramo kroz zajednički nazivnik – a potrebe korisnika u zagrebačkom Zapruđu ili Travnom nisu ni približno jednake potrebama korisnika u Osijeku, Glini, na Visu ili u Ličkom Osiku – no, sustav sve trpa u isti koš i uporno ih centraliziranjem pokušava izjednačiti.
Mijenjaju se zaglavlja u dopisima pa smo tako centri, uredi, podružnice i sada područni uredi. Mijenjaju se nazivi voditelja u predstojnike i aktualno upravitelje, koriste se fraze poput 'misije i vizije', a živog čovjeka nigdje!
Administriranje je toliko nabujalo da se socijalna radnica i korisnik gledaju preko računala, nema dovoljno vremena za posvetiti se svakom pojedincu, doslovno ga ponekad primiti za ruku kako sam to viđala u svojim socijalnim početcima. Toliko je divnih, mladih, predanih, zainteresiranih stručnjaka koji bježe iz Centra za socijalnu skrb (uvijek ću ga tako zvati) ugušeni papirologijom i poslovima koji u tom sustavu ne bi ni trebali biti.
Što je najveći izazov u radu socijalnih radnika i psihologa u Hrvatskoj?
Vratiti se lokalnoj zajednici, biti prijatelj ljudima u potrebi, a ne kaznena bojna. Razumjeti ih, zagrliti, zajednički pronalaziti rješenja. Od kolegica koje su samo mrc starije od mene saznajem kako su nekoć jedan dan u tjednu radile u kvartu u svojoj mjesnoj zajednici, svi su im mogli prići, s lakoćom su saznavale tko je dobio bebu, tko ima stariju osobu u obitelji kojoj je potreban smještaj, koga je zadesila financijska nevolja, čiji sin ima problema s drogom ili kći problema u učenju. Socijalna radnica bila je nadohvat ruke, ljudi su joj se obraćali s povjerenjem, a to je ključna riječ koju je ovo društvo uspjelo izgubiti.
Nedavno ste javno istupili kako biste osigurali smještaj za šestogodišnju djevojčicu s autizmom koju je odbilo više od 30 ustanova. Što Vas je potaknulo na taj korak i kako ste se osjećali tijekom tog procesa?
Odgovorit ću protupitanjem – a što biste Vi učinili da su se Vaše oči susrele s očima malene, nježne djevojčice koja čak ne može ni reći kakvi osjećaji žive iza tog pogleda – dok oni koji vam trebaju pomoći ne dozvoljavaju ni da se izravno obratite za pomoć jer treba poštivati hijerarhiju?
Pa, ljudi moji, nemamo kamo s djetetom i nikoga nije briga! Ja bih je do sutradan odvela svojoj kući, ali jasno je da to ne smijem. Pitate kako sam se osjećala? Bespomoćno. A to nije u mojoj prirodi i sustav socijalne skrbi takav jednostavno ne smije biti.
Vaš istup izazvao je reakcije nadležnih institucija, uključujući izvanredni upravni nadzor. Kako ste se nosili s tim pritiscima i što mislite o reakciji sustava na Vaš postupak?
Naviknuli smo da nam ministarstvo i sada zavod šalju nadzor i da nas nerijetko nadziru oni koji u pješadiji nisu proveli ni dana. Navikli smo da nam pronalaze nomotehničke pogreške i da ih nije briga za praktične probleme s kojima se u radu susrećemo, jasno nam je da neku pogrešku moraju pronaći, a da meritum rijetko koga zanima. A što se tiče pritiska – pa ja pod pritiskom procvatem.
Prije izrečenog upozorenja s mogućnosti otkaza ugovora o radu bila sam spremna na prijevremenu mirovinu, čak i s financijskim penalima i to ne zato što svoj posao ne volim, obožavam ga, nego zato što nisam željela više biti dio ovakvog sustava. Međutim, dogodila se možda prvi puta podrška opće javnosti, strukovnih komora, pravobraniteljica, medija.
Nakon upozorenja socijalnoj radnici i meni, strast za dodatnim angažmanom, moj entuzijazam kako ga koleg(ic)e prepoznaju su, po hrvatski nabustani, radim s još više energije i volje za četvero.
Nedugo nakon izrečenog upozorenja zaposlenici sustava iz cijele Hrvatske izabrali su me za svoju predstavnicu u Upravnom vijeću Hrvatskog zavoda za socijalni radi i njihovo povjerenje jednostavno ne smijem i ne želim iznevjeriti. Na sjednicama se trudim biti maksimalno aktivna i angažirana u zaštiti prava radnika, ali prije svega korisnika našeg sustava.
Možete li s nama podijeliti situaciju iz profesionalnog života koja je ostavila najviše traga na Vama i privatno?
Prije dosta godina, po tadašnjem Obiteljskom zakonu, stručni tim centra za socijalnu skrb bio je dužan donijeti privremenu mjeru kada su roditelji bili razdvojeni, a nisu postigli sporazum o roditeljskoj skrbi (danas o tome, na prijedlog centra, odlučuje sud).
Otac koji je zbog nasilnog ponašanja zaprimio privremenu mjeru po kojoj mu se do konačne odluke suda zabranjuju kontakti s djecom, koja su zajedno s majkom bila smještena u Sigurnoj kući, zaprijetio je da zna da imam četvero djece, da im se ništa neće dogoditi, ali da će provesti jedan dan s njim na Sljemenu.
Tada sam se preispitala – mogu li nastaviti raditi svoj posao ili je strah jači. Ishod Vam je poznat. Baš nedavno sam negdje pročitala:
Život počinje ondje gdje prestaje strah.
Možete li s nama podijeliti priču ili anegdotu iz svoje bogate karijere koju najviše pamtite?
Bila sam mladi psiholog, bilo je to vrijeme bez mobitela i računala u centrima, kada nam je odgojiteljica iz vrtića napisala, i molila da ostane anonimna, kako je od dvoje djece saznala da je njihova starija (polu)sestra doživjela iskustvo seksualnog zlostavljanja od strane očuha.
Dogovorila sam s ravnateljicom škole, bez davanja ikakvih informacija o mogućem zlostavljanju djeteta, da ću razgovor s djevojčicom provesti u školi da majka i poočim, kada zaprime dopis da dođu zajedno s djetetom, ne bi dijete ušutkali da nikada ne progovori o tome što joj se događa.
Danas zbog obveze poštivanja GDPR-a, odnosno zato što roditelji imaju pravo znati, to sa školom ne bismo mogli dogovoriti. Kroz postupak se ispostavilo da je majka znala što se događa, ali je, kako su to vještaci i sud zaključili, štitila svoj brak.
Očuh je bio osuđen bezuvjetnom kaznom zatvora. Seksualno zlostavljanje djece u obitelji i dalje je tabu i zato mislim da je o tome važno govoriti, da je beskrajno važno da smo djetetu dostupni, a tek kada ta tema ne bude tabu, za očekivati je da će se djeca s povjerenjem obratiti školskom psihologu kao najdostupnijoj neutralnoj odrasloj osobi ili će nešto o tome barem dati naslutiti nama koji s djecom razgovaramo u postupcima koji se vode u Centru za socijalnu skrb.
Kao dugogodišnja stručnjakinja u sustavu socijalne skrbi, koje promjene smatrate najnužnijima za poboljšanje uvjeta rada i kvalitete usluga za korisnike?
Ah, ne znam kojim redom: zaposliti dovoljan broj stručnjaka u sustavu socijalne skrbi, broj obitelji u tretmanu po jednom stručnom timu staviti u realne okvire kako bi im se mogla kontinuirano pružati efikasna stručna pomoć.
Voditi računa o specifičnim potrebama lokalne zajednice i lokalnoj zajednici vratiti socijalne radnike, osigurati radne uvjete kako bi se mogao poštivati prije svega uvjet povjerljivosti, a ne kao sada u istoj radnoj prostoriji imati, primjerice, tri psihologa, smanjiti nepotrebno administriranje kao što je to da socijalni radnik ustanovi u kojoj je smješteno dijete s poremećajima u ponašanju treba poslati pisanu uputnicu da to isto dijete u toj istoj ustanovi počne primati psihološku pomoć.
Prestati sustav socijalne skrbi koristiti kao koš za sve što nitko neće te poslove koji ne pripadaju sustavu socijalne skrbi, kao što je ostvarivanje prava na inkluzivni dodatak koje proizlazi isključivo iz zdravstvenog stanja korisnika, premjestiti u sustav kojemu pripada, dakle u zdravstvo, osigurati dovoljan broj smještajnih kapaciteta za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi.
Djecu s teškoćama i djecu s poremećajima u ponašanju, osigurati dovoljan broj smještajnih kapaciteta za odrasle osobe, djeci s razvojnim teškoćama osigurati rane intervencije, kao i tretmane na koje samo deklarativno imaju pravo, a preduvjet su njihove socijalne uključenosti, prestati baratati frazama poput 'misije i vizije', a umjesto toga naprosto raditi, i to na način da se uvaže prijedlozi stručnjaka iz baze koji su jedini stvarni praktičari.
