Irena Sendler rođena je u katoličkoj obitelji u gradu Otwocku u Poljskoj 15. veljače 1910. godine. Kada je Drugi svjetski rat počeo 1. rujna 1939. Irena je bila 29-godišnja socijalna radnica na odjelu za socijalnu skrb varšavske općine. Svoje dužnosti nastavila je obavljati i nakon što su Nijemci okupirali Otwock te se brinula za stotine ljudi u gradu koji su postali siromašni i beskućnici, kao posljedica rata.
Irena je koristila svoj položaj kako bi pomagala Židovima. Međutim, to je postalo nemoguće nakon što je varšavski geto zapečaćen u studenom 1940. godine. Oko 400 tisuća Židova bilo je zbijeno u mali prostor geta. Puno ljudi na malom prostoru, skupa s nedostatkom osnovnih sanitarija, hrane i lijekova doveli su do vrlo visoke stope smrtnosti među populacijom koja je živjela u getu.
Unatoč velikim rizicima koje je to uključivalo, Irena je od svog odjela uspjela dobiti dozvolu da posjeti geto kako bi ispitala sanitetske uvjete koji su ondje vladali. Nakon što se infiltrirala u geto kontaktirala je židovsku humanitarnu organizaciju kojoj je počela pomagati u krijumčarenju Židova iz geta i pronalaženju mjesta na kojima su se mogli skrivati u "arijevskom" dijelu grada.
Nakon deportacije 180 tisuća Židova iz varšavskog geta u logor za istrebljenje Treblinka, u jesen 1942. osnovana je Žegota, vijeće za pomoć Židovima. Ta organizacija, u kojoj su djelovali i Židovi i nežidovi, radila je na spašavanju Židova. Irena je postala istaknuta aktivistica Žegote, pomažući Židovima koji su preživjeli deportacije iz geta, tražeći im skrovišta i osiguravajući im hranu i medicinske potrepštine.
Smione i kompleksne akcije spašavanja
Akcije spašavanja koje je Irena Sendler provodila zajedno s drugim članovima Žegote bile su smione i kompleksne. Bebe i mala djeca bila su sedirana i prokrijumčarena u torbama, košarama, koferima, pa čak i u sanducima s povrćem te odvožena na kolima koja su služila za dovoženje potrepština u bolnicu smještenu u getu.
Starija djeca izvlačena su iz geta tako što su se maskirala ili kroz odvodni kanal, koji su također koristili i krijumčari i židovski pokret otpora. Ambulantna hitna pomoć iznosila je i djecu i odrasle iz geta na nosilima pod krinkom da su se zarazili tifusom, tuberkulozom i drugim zaraznim bolestima prema kojima su Nijemci imali averziju.
U rujnu 1943., otprilike četiri mjeseca nakon ustanka u varšavskom getu i njegova uništenja koje je uslijedilo, Irena je bila postavljena za vođu Žegotinog odjela koji je brinuo za židovsku djecu. Pod pseudonimom Jolanta koristila je svoje veze sa sirotištima i drugim institucijama koje su brinule o napuštenoj djeci te im je slala židovsku djecu kojoj je osigurala lažne dokumente, pritom se i sama izlažući velikoj opasnosti. Mnoga su djeca poslana u sirotište Rodzina Marii u Varšavi te u vjerske ustanove na širem području Varšave i Lublina.
Da bi se židovska djeca uklopila u poljsko okruženje, morala su za to biti pripremljena, što znači da su se morala odreći svojih židovskih imena, identiteta i obitelji.
Djeca su dobila nova kršćanska imena te su morala naučiti tečno govoriti poljski jezik. Što je najvažnije, morala su naučiti kršćanske molitve i običaje te prisvojiti nove kršćanske identitete. Ponekad su same institucije postavljale određene uvjete i u mnogim slučajevima djeca su bila krštena i preobraćena na kršćanstvo.
Socijalna radnica vodila je detaljne bilješke o djeci poslanoj u te institucije kako bi nakon rata mogla biti locirana i vraćena svojim obiteljima. Na taj način Irena je spasila živote stotina djece, njihov točan broj je nepoznat, ali pretpostavlja se da ih spasila oko 2500.
Pravednica među narodima
Važno je istaknuti da opasnost nisu predstavljali samo Nijemci. Postojali su i lokalni doušnici koji su, motivirani novčanim nagradama ili osobnim antisemitizmom, razotkrivali lokacije spašenih Židova, ali i Poljaka koji su ih spašavali. Zbog toga su se preživjeli često morali premještati s jednog mjesta na drugo, iz jedne kuće u drugu, iz stana u samostan ili iz grada na selo, pa opet natrag. Svaki takav premještaj uključivao je više ljudi što je povećavalo rizik da će biti otkriveni ili izdani, a postojala je i opasnost da će netko od uključenih biti uhvaćen i da će odati druge.
Nakon mjesec dana masovnih akcija, 20. listopada 1943., Irena Sendler bila je uhićena. Prije nego je uhićena, uspjela je sakriti inkriminirajuće dokaze, poput kodiranih adresa lokacija na kojima su djeca bila skrivena te dokaze velikih svota novaca plaćenih nekima od domaćina.
Osuđena je na smrt, ali je puštena u veljači 1944. nakon što su članovi otpora uspjeli podmititi službenike.
Uhićenje je nije odvratilo od njezinog cilja i odmah nakon što je puštena nastavila je sa svojim tajnim aktivnostima, iako je znala da vlasti znaju za njezine aktivnosti. Nastavila je sa svojim operacijama spašavanja Židova, a u jednom trenutku nužnost da se ne otkriva spriječila ju je da nazoči pogrebu vlastite majke.
Tijekom godina hrabra poljska socijalna radnica dobila je brojna priznanja za svoje herojsko djelovanje tijekom holokausta. Nakon rata radila je u Ministarstvu zdravstvu u Poljskoj. Yad Vashem, izraelski memorijalni centar za žrtve holokausta, 19. listopada 1965. prepoznao je Irenu kao pravednicu među narodima i u njenu čast posađeno je drvo na ulazu u aveniju Pravednika među narodima ispred muzeja Yad Vashem u Jeruzalemu. Irena Sendler, jedna od najvećih junakinja Drugog svjetskog rata, preminula je 12. svibnja 2008. u Varšavi.
Uz buket ruža, nekoliko božura i bombona, djevojčica Anne dobila je dnevnik. Dnevnik koji se mora čitati dok je čovječanstva.
10 citata Anne Frank koji podsjećaju da nikada nije kasno za promjene
