Reći nekome da u goste dođe bez djece na prvu loptu možda zvuči bezobrazno, pa i okrutno, ali poslušajte me prije nego što donesete svoj sud, započinje svoju priču Sonja koja nam se odlučila otvoriti i progovoriti o tome zašto ne želi da prijateljice k njoj dolaze sa svojom djecom.
Neki će reći da sam loša osoba.
Ne, kažem si u bradu, dopušteno mi je da sama odlučim o pravilima u vlastitom životu, kao i ograničenjima.
Ne bih trebala osjećati grižnju savjesti što u svojem domu ne želim goste koje dolaze s djecom
Hvata me panika prije nego što objavim poziv na svojem Facebooku za proslavu rođendana. Ne znam ni sama bih li napisala svojim prijateljima da je tulum osmišljen samo za odrasle. Dvojim, iako imam vrlo malen stan. Na namještaju nemam sigurnosnu zaštitu za djecu, sve je prepuno oštrih kutova, a prije nego bilo tko uđe u moju oazu pozdravit će ga Kan – moj dragi, ali naizgled zastrašujući rotvajler.
Kako da se najbolje izrazim: moj dom nije baš prijateljski nastrojen prema djeci. U svoju obranu, uvijek sam fleksibilna kada se družim s prijateljicama koje imaju djecu izvan vlastitog doma. Nikad ne prigovaram kad na zajedničke kave, ručkove ili manikure vode djecu bez pitanja, i kada malci prekidaju svaki ozbiljniji razgovor.
Vrlo brzo sam shvatila da sam u takvim situacijama uvijek zadnja rupa na svirali, i ako želim da se stvari promijene, da ću morati izgovoriti rečenicu naglas: Molim te nemoj doći kod mene kući sa svojom djecom.
Znam, odmah će neki pomisliti da sam loša osoba.
Prava istina glasi da u svojem domu imam pravo sama određivati pravila. I da je moj stan vrlo mali, namještaj oskudan, no isto tako ne želim djecu u svojem domu.
Preferiram hranu i pića za odrasle, kao i činjenicu da ne moram paziti na svaku riječ koju izgovorim. I dok će neke moje frendice reći da su njihovi klinci vidjeli i čuli gore, ne želim biti negativni utjecaj u njihovim životima.
Svjesna sam da ima ljudi koji ne vole pse, pa nikad ne vodim Kana tamo gdje nije pozvan
Za maškare sam napravila tulum kod kuće, i jedna se prijateljica pojavila sa svojom bebicom. Meni se činilo da je sve pod kontrolom: oribala sam cijeli stan sa sodom bikarbonom, limunom i drugim organskim sredstvima za čišćenje, pa se praktički moglo jesti s poda.
Beba je puzala i gugutala, a s njom se igrala cijela ekipa. Djelovalo mi je kao da su svi sretni i zadovoljni. Tek kada je prijateljica otišla, shvatila sam da se stanom proširilo kolektivno olakšanje.
Ekipa uopće nije bila zainteresirana za dijete, ali su joj iz pristojnosti posvećivali pažnju. Mami su postavljali pitanja na koja uopće nisu htjeli čuti odgovor. Bojali su se da slučajno ne nagaze na dijete ili neku igračku.
I dok se volim šaliti da sam sebična, prava istina glasi da ne bih trebala osjećati grižnju savjesti što u svojem domu ne želim goste koje dolaze s djecom.
Ako ja mogu poštivati njihova pravila u njihovim domovima, zašto oni ne mogu slijediti moja? Recimo, svjesna sam da ima ljudi koji ne vole pse, pa nikad ne vodim Kana tamo gdje nije pozvan.
I zato se pitam zašto prijateljici nije u redu reći: Oprosti, ali možda je bolje da dođeš bez djece.
