Na tu se situaciju sjajno osvrnuo The Guardian, analizirajući poteze država kojima su na čelu žene u nošenju sa situacijom s kakvom se naša generacija nikada ranije srela.
Jedna od takvih čiji je snažan nastup zabilježen u medijima bila je premijerka Sr. Maartena, karipskog otočja, Silveria Jacobs. Njezin narod broji 41 500 stanovnika, a kada je primijetila da se broj zaraženih virusom COVID-19 u svijetu drastično povećava, te u obzir uzela činjenicu da njihova bolnica ima samo dva spremna kreveta za takve pacijente, jasno je izrazila svoju zabrinutost i sugerirala strogo ostajanje doma.
Iako nije službeno proglasila karantenu, ljudima je dala do znanja da naprosto moraju ostati doma. U svome poznatom istupu za medije još je 1. travnja rekla: Jednostavno. Prestanite se kretati. Ako u kući nemate baš onaj kruh koji volite, jedite krekere. Jedite pahuljice. Jedite zobenu kašu. Jedite sardine.
Iako je na čelu male države te se za nju rijetko čuje u našim medijima, ovim je nastupom pokazala odlučnost, snagu, akciju te ujedno istaknula koliko je žena na čelu države snažna.
Svjetske premijerke i predsjednice uspjele su ujediniti svoje zemlje u borbi protiv koronavirusa.
Vrlo stroga je bila i njemačka kancelarka Angela Merkel s impresivnom karijerom iza sebe. Budući da je riječ o državi s izuzetnim zdravstvenim sustavom koji je bio spreman na to, nije došlo do ogromnog broja smrti kao u nekim drugim zemljama članicama EU, Merkel je i dalje upozoravala da je riječ o najvećoj krizi s kojom se Njemačka susrela nakon Drugog svjetskog rata. Uspjela je umiriti Nijemce i primorati ih na socijalnu izolaciju, te značajno porasla u njihovim očima.
Međutim, kada je zahtijevala da se Nijemci smire i ne žure s otvaranjem pojedinih saveznih pokrajina, u medijima su se mogli pojaviti naslovi poput „Angela Merkel izgubila živce“. Bi li se jednako pisalo i da je na njenom mjestu muškarac? Sumnjamo.
Na drugom kraju svijeta, na Novom Zelandu, tamošnja premijeraka Jacinta Ardern, pokazala je jednako čvrstu ruku i empatiju za svoj narod. Ona je već 14. ožujka naredila dvotjednu samoizolaciju svima koji su ušli u državu, a dva tjedna kasnije odredila strogu karantenu, i to u trenutku kada je bilo manje od 150 zaraženih koronavirusom, te nijedne preminule osobe.
Osim toga, svakodenvno komunicira sa svojim građanima putem društvenih mreža i javljanja uživo na Facebook Live videima, poziva ljude da paze na svoje najbliže, na susjede i posebno na one koji nemaju nikoga svoga. U svemu tome podržava je više od 80 posto stanovništva i uspjela je savršeno ujediniti čitavu zemlju u spašavanju ljudskih života.
Danska je također imala sreću sa svojom premijerkom. Mette Frederiksen, zatvorila je državne granice već 13. ožujka, a nekoliko dana kasnije zatvorila sve odgojno-obrazovne ustanove, od vrtića do fakulteta te zabranila okupljanje više od deset osoba na jednom mjestu. Iako brojka od 8.000 zaraženih i 370 smrti nije zanemariva, bilo bi i mnogo gore da nije odmah reagirala.
Narod joj pokazuje poštovanje zbog svega što čini, a da je kao i svi drugi samo čovjek, s dozom humora se osvrće na svoje dane u izolaciji, pokazujući kako pere suđe i zabavlja se s kućnim ljubimcem, dok paralelno sjajno vodi državu.
Slično je bilo i u susjednoj im Norveškoj, čija je premijerka Erna Solberg čvrsto vjerovala znanstvenicima i sve odluke donosila najbolje kako se činilo u tom trenutku. Zato ovih tjedana popuštaju stroge mjere, počevši s otvaranjem vrtića.
Najmlađa svjetska premijerka, Finkinja Sanna Marin, također je vrlo rano svoju državu stavila u karantenu te tako spriječila susjedni švedski scenarij u kojem se zaraženi broje u tisućama.
Island je uvijek bio daleko ispred kada je riječ o ženama na vodećim pozicijama, a koliko je to bilo krucijalno i u ovom trenutku, pokazalo je i to što je to danas država čija je premijerka Katrín Jakobsdóttir svim građanima ponudila besplatno testiranje na COVID-19, bez obzira na to pokazuju li simptome ili ne. Pokazalo se da je zabilježila oko 1800 slučajeva zareze i od toga 10 smrtnih slučajeva, no jedna je od rijetkih država koja nije morala zatvoriti škole.
Na udaljenom Tajvanu, koji također vodi žena, predsjednica Tsai Ing-wen, još je u siječnju, kada je nama ovaj virus bio nešto daleko što se događa nekome drugome, zabranila putovanja i državu stavila u karantenu, a sva javna mjesta i zgrade detaljno su se dezinficirale. Zahvaljujući tome i malom broju smrti, Tajvan danas u pomoć šalje zaštitnu opremu u SAD i Europu.
Što o svemu kažu stručnjaci?
Bez obzira na to je li na čelu države muškarac ili žena, od svih se njih očekuje da im možemo vjerovati, i to nema nikakve veze sa spolom.
Napokon su u središte pozornosti došle istinske infulencerice.
Štoviše, prije nekoliko godina Jack Zenger i Joseph Folkman proveli su opsežno istraživanje kojim su uspoređivali muške i ženske kvalitete, i to kod onih koji su na visokim pozicijama. Iako i dalje u svijetu više od 65 posto vođa, bilo da je riječ o predsjednicama, premijerkama ili izvršnim direktoricama najvećih svjetskih kompanija, muškog spola, njihovo je istraživanje pokazalo da su muškarci i žene podjednaki kada su u pitanju kvalitete poput timskog rada, motivacije drugih, samoinicijative i odlučnosti.
Do izražaja došle istinske influencerice
No činjenica je da je ženama i danas mnogo teže uspjeti doći do visoke pozicije, koliko god mi to negirali ili se nadali da je feminizam završio svoj put. Nije. Svakog dana iznova žena se mora dokazivati: sebi, svojoj okolini, nadređenima, pa i partneru. U isto vrijeme se od nje očekuje da ima sjajnu karijeru i obitelj kao s naslovnice te pritom pazi na svoj vanjski izgled, a ako pritom još vodi i čitavu državu u ovakvim okolnostima, izazov je još veći.
Ipak, upravo ovo vrijeme, vrijeme koje je nešto sasvim novo svima nama, pokazuje koliko toga žene mogu napraviti.
I napokon su u prvi plan došle one žene koje su zaista i zaslužuju. Bilo da je riječ o spomenutim premijerkama ili našoj prof. dr.sc. Alemki Markotić, napokon su influencerice postale one žene koje to i zaista zaslužuju, a ne razne posvuduše i instagramuše. Žene poput ovih, i naše Alemke, one su u koje se mlađe generacije mogu i trebaju ugledati.
