I dok je brzina prijenosa informacija postala dio svakodnevice, čini se da nismo svi jednako uspješni u shvaćanju što je prikladno, a što ne.
Koliko god volimo biti u kontaktu s drugima, sve češće osjećamo zasićenje. Ne nužno od ljudi, nego od forme u kojoj nam se obraćaju. I ne, ne govorimo o zlonamjernim porukama, već o onima koje, iz najbolje namjere, često dolaze u najgore moguće vrijeme, a pogotovo u najgorem mogućem obliku.
Tu su poruke koje izgledaju kao članak za objavu, dugačke, detaljne, s uvodom, kontekstom, digresijama i zaključkom. Imaju svoju svrhu, naravno, ali nisu za svakoga, a još manje za svaki trenutak.
S druge strane, česte su i glasovne poruke, poruke koje podsjećaju na razgovor, ali bez pravog dijaloga. Poslušamo, ne odgovorimo odmah, nekad čak ni ne stignemo poslušati. I tu počinje problem.
Potpuna pažnja u trenu kada je nemamo
Zašto nas jedne frustriraju, a druge umaraju? Dugačke tekstualne poruke mogu stvoriti osjećaj obaveze, kao da moramo odgovoriti istom količinom pažnje i dužine. A glasovne poruke? One traže našu potpunu pažnju u trenutku kada je možda nemamo. Koje su poruke vaša veća noćna mora, recite nam u anketi u nastavku.
Naravno, ne možemo reći da je sve negativno jer nije. Glasovne poruke znaju biti osobnije, toplije, ponekad i učinkovitije. Duže tekstualne poruke mogu riješiti stvari bez puno naknadnih pitanja.
Ali kad te forme postanu norma, a ne iznimka kad ne biramo ni vrijeme ni osobu kojoj ih šaljemo, riskiramo da komunikacija prestane biti ugodna i postane opterećenje.
Možda rješenje nije u tome da ih potpuno izbjegavamo, nego da naučimo kada, kome i kako ih šaljemo. Jer kao i u svemu i u komunikaciji je važna dobro pogođena prigoda. I mjera.
U svijetu gdje svi žongliramo s previše obaveza i premalo vremena i najmanji znak pažnje je kada drugome olakšamo dan, umjesto da mu ga (ne)namjerno zakompliciramo.
