U mnoštvu svakodnevnih obveza i stresova, pokrenuti se često nije lako. No postoji jedan oblik trčanja koji nadilazi osobne ciljeve i mršavljenje – humanitarne utrke. One donose posebnu vrstu motivacije jer ne trčimo samo za sebe nego i za druge.
Zamislite da se dižete rano ujutro, navlačite tenisice i krećete prema startnoj liniji – ali ne zato što morate, nego zato što želite pomoći.
Humanitarne utrke organiziraju se kako bi se prikupila sredstva i podigla svijest o važnim društvenim temama: od borbe protiv raka dojke, podrške djeci s teškoćama, do očuvanja mentalnog zdravlja. Sudjelovanjem ne pomažemo samo tijelu nego i zajednici.
Upravo taj osjećaj trčanja za druge mnogima pomaže da se prvi put pokrenu.
Sudjelovanje u humanitarnoj utrci aktivira duboke psihološke mehanizme. Kada znamo da naše djelovanje pozitivno utječe na druge, povećava se osjećaj svrhe i pripadnosti.
Smanjuje se anksioznost, raste samopoštovanje i javlja se osjećaj zahvalnosti.
Altruizam, pomaganje drugima bez očekivanja nečega zauzvrat, pozitivno utječe na mentalno zdravlje.
Znanstvenici sa Sveučilišta Harvard ističu da činjenje dobrih djela stimulira područja mozga povezana s nagradom i zadovoljstvom, što znači da pomažući drugima zapravo pomažemo i sebi. Kada se sve to spoji s fizičkom aktivnošću poput trčanja, učinci su još snažniji.
Od kauča do utrke
Za mnoge početnike najveći izazov nije kilometraža, neo dosljednost. Tu humanitarne utrke dolaze kao savršen alat motivacije. Kada se prijavite za utrku koja podržava, primjerice, djecu oboljelu od raka, u vašoj svakodnevnoj rutini više nije riječ samo o „ne mogu se natjerati“. Svaki trening postaje prilika da učinite nešto dobro – i za sebe i za njih.
Osim toga, imati jasno definiran datum utrke i konkretan cilj čini napredak mjerljivim i daje dodatni osjećaj odgovornosti. Mnogi sudionici kažu da im je upravo osjećaj da ne žele iznevjeriti druge, a ni sebe, bio glavni motiv da ostanu dosljedni u pripremama.
Također, humanitarne utrke okupljaju ljude svih profila: od iskusnih trkača do onih koji su prvi put uopće potrčali. Ta raznolikost stvara snažan osjećaj zajedništva. Trčanje više nije individualni sport, već kolektivna akcija s višim ciljem. Upoznajemo nove ljude, izmjenjujemo iskustva, i stvaramo uspomene koje nadilaze broj kilometara.
Nije nimalo zanemariv ni utjecaj na mentalno zdravlje. Redovito trčanje potiče lučenje endorfina, tzv. hormona sreće, ali i serotonina koji je ključan u borbi protiv depresije. Dodamo li tome humanitarni kontekst, utjecaj se dodatno pojačava. Trčanje tako postaje oblik aktivne meditacije, ali i emocionalnog iscjeljenja. Mnogi sudionici humanitarnih utrka navode da ih je upravo ta vrsta sudjelovanja pomogla da prebrode vlastite teške periode – gubitke, burnout, anksioznost.
Kako pronaći pravu humanitarnu utrku za sebe?
U Hrvatskoj se godišnje organiziraju desetci humanitarnih utrka: od manjih lokalnih događanja do velikih utrka poput Wings for Life World Run koja se trči u isto vrijeme diljem svijeta.
Neki događaji su tematski; posvećeni mentalnom zdravlju, oboljelima od karcinoma, djeci bez roditeljske skrbi, pa svatko može pronaći onu kojoj se emocionalno želi priključiti.
Na humanitarnim utrkama vrlo se često može birati kilometraža. Dobro je početi s kraćim stazama od 5 km koje su dostupne i potpunim početnicima. Važno je znati da cilj nije brzina, već namjera.
Ako želite početi trčati upravo kroz pripremu za humanitarnu utrku, evo nekoliko korisnih savjeta:
Postavite realan cilj – izaberite utrku za 2-3 mjeseca kako biste imali vremena za pripremu.
Trenirajte redovito, ali nježno – ne forsirajte tijelo, već gradite naviku.
Podsjećajte se na razlog – stavite fotografiju, citat ili ime osobe kojoj posvećujete svoje trčanje na vidljivo mjesto.
Uključite druge – prijatelj ili član obitelji koji trenira s vama može biti dodatna motivacija.
Uživajte u procesu – trčanje ne treba biti mučenje, nego ritual koji vas ispunjava.
Humanitarne utrke nisu samo sportski događaji. One su pokret. One su priče o suosjećanju, hrabrosti, promjeni i povezivanju. U svijetu u kojem se često osjećamo nemoćno, one su podsjetnik da svatko od nas može napraviti razliku – korak po korak.
