Baš smo ovih dana ponovno razmišljale o tim ljetima, o ljetima kakvih možda više neće nikada biti u toj formi, ali i o ljetima od kojih možda ipak nešto možemo prenijeti u svoju svakodnevicu.
Vratimo se na prvu polovicu 20. stoljeća…
U Slavoniji, zagorskim, međimurskim i dalmatinskim selima priroda je diktirala ritam. S izlaskom sunca započinjao je dan uz molitvu, lagani doručak s domaćim mlijekom i kruhom, često još toplim iz peći.
Kuća se uređivala, prozori otvarali, dvorište čistilo, a plan rada bio jasan – rad u vrtu, briga o stoci, kućni popravci. Nije bilo zvona mobitela ni alarma, već je cvrkut ptica i šuštanje lišća u rano jutro bio znak da je novi dan počeo.
U većem dijelu kontinentalne Hrvatske ljeto je značilo samo jedno – bavljenje poljoprivredom. Žetva, branje kukuruza, okopavanje vrtova i sušenje plodova bili su svakodnevni zadaci. Svako jutro i večer stoka bi izlazila na ispašu, a domaćice pripremale sir, mlijeko i kajmak.
Sjećanja mnogih starijih ljudi vraćaju slike dugačkih dana u polju, kada bi se pod šeširom radilo do večeri, uz miris svježe pokošene trave i zvuk traktora u daljini. Navečer bi se skupili ispred kuće, sjelo bi se na klupu, pila limunada ili hladna voda iz bunara i prepričavale dogodovštine tog dana.
U Gorskoj i središnjoj Hrvatskoj brali su se šumski plodovi – borovnice, maline, gljive. Bake su znale gdje rastu najbolji vrganji i kako ih osušiti za zimnicu. Pripremali su se ljekoviti pripravci, kuhali sirupi i slagale zalihe u smočnice, koje bi potom mogle potrajati čitavu zimu. Obrađivao se vrt s ljubavlju – svaka gredica imala je svoju svrhu, svaka biljka svoje mjesto. Domaćinstvo je bilo živo, ali i umirujuće. Ritam prirode bio je jedini koji se slijedio.
Diljem Jadrana dan je počinjao izlaskom na more, ribolovom, radom u vinogradima i maslinicima. Sušila se riba, solila i spremala za zimu. Masline su se pomno njegovale, zalijevale, a njihova obrada bila je posao čitave obitelji. Osim što su se pripremala maslinova ulja, neka su kućanstva pripremala i ulja od lavande, a oko njih su uvijek trčkarala djeca.
Zajednica je bila srce života. Vrijeme provedeno zajedno bilo je najvrjednije. Tkanje, vezenje, izrada ručnih radova uz pjesmu i razgovor nisu bili samo praktični, već i društveno važni. Priče oko ognjišta, igre, pjesme i plesovi u vrijeme berbe povezivali su ljude. Djeca su učila promatrajući, sudjelujući – i to nije bio rad, to je bio život.
Bez klimatizacije, znalo se kako se rashladiti. Spavalo se na verandama, u hladu drveća, jelo sirovo voće, pila hladna voda iz bunara. Plivanje u rijeci ili moru nije služilo samo kao rashlađenje već kao društveni događaj.
Obitelj bi se spustila do rijeke ili mora, ponijela kruh, rajčicu, možda i komad sira – i to bi bio piknik. Praktična rješenja, prilagodba okolišu, radost u jednostavnim stvarima – bile su svakodnevica. Ljetni dani su bili dugi, ali puni smisla.
Naše prabake učile su nas postojanosti. Zahvaljivanje za sunce i kišu, za plodove iz vrta, za tišinu prirode bilo je sastavni dio dana. Jednostavnost života bila je snaga – manje stvari, više svrhe. Vještine poput šivanja, pripreme hrane, obrade plodova nisu bile hobiji, nego svakodnevna neovisnost.
Dakako da nije sve bilo tako idilično i dakako da je ispod te površine svaka obitelj nosila neke svoje tuge, a svaka žena neke svoje brige. Nije. Da ni ne govorimo o položaju žena koje nisu imale tu sreću da se udaju za partnera koji ih podržava… To su crtice za iduće priče.
No ono što nam danas nedostaje jest upravo taj mir i osjećaj da nam se nikamo ne žuri, da naprosto ljeti samo postojimo i uživamo u ljepotama prirode. Ipak, čvrsto vjerujemo da svaka od nas može unijeti komadić toga u svoj ljetni dan.
Primjerice, započeti jutro smireno, stvoriti mali vrt na balkonu, uvesti dan bez ekrana, zahvaliti na malim stvarima, naučiti novu vještinu, podijeliti priču sa starijima.
Zamislimo samo koliko bi topline unijelo da dijete danas nauči kako se plete vijenac od lavande ili kako se kuha pekmez, i to ne kao projekt, nego kao zajednički doživljaj.
Ljeto naših (pra)baka nije bilo savršeno, ali je bilo ispunjeno svrhom, povezivanjem i svakodnevnim ritualima, a upravo je to ono što možemo ponijeti i u 2025.
