Evo nekoliko korisnih savjeta za roditelje i skrbnike kako da djeci olakšaju prilagodbu na nošenje maski:
1. Budite model ponašanja koje želite vidjeti kod djeteta – nosite maske u svim situacijama u kojima očekujete da vaše dijete nosi masku.
2. Objasnite da je maska pravilo, a ne izbor, na primjer: Nekad ti se ne da obući majicu kad ideš u vrtić, ali je to pravilo. Zbog virusa o kojem smo pričali sada je pravilo da moraš staviti masku preko usta i nosa.
Odredbe o obaveznom nošenju maski na licu zbog sprječavanja širenja koronavirusa odnose se i na djecu stariju od dvije godine
3. Potrudite se pronaći ili napraviti masku koje će adekvatno pristajati djetetovom licu, a da mu ne opada ili da ga ne "žulja" ili "stišće" jer će ju tako manje osjetiti, rjeđe poželjeti skinuti s lica i manje dodirivati lice.
4. Dopustite djeci da sami odaberu boju ili ukrase na maski koju će nositi, time će steći osjećaj kontrole i autonomije u ovoj situaciji.
5. Manjoj djeci ponudite i pomozite u izradi maske za lice njihovih najdražih plišanih ljubimaca ili lutaka.
6. Djeca se vole osjećati moralno superiorno u odnosu na odrasle, objasnite djetetu da je odgovornije od odraslih koji ne nose maske i time ne štite druge.
7. Objasnite djetetu da je u redu ako mu je ispod maske malo vruće ili se znoji, ali ga podsjetite i da mu je ponekad vruće i da se znoji ispod odjeće, ali da i to prođe.
8. Ponudite djetetu da nacrtaju svog omiljenog junaka iz crtića s maskom na licu.
9. Normalizirajte nošenje maski tako što ćete djetetu pokazati fotografije druge djece koja nose maske za lice.
10. Ne obećavajte djeci da će kroz određeno vrijeme moći prestati nositi maske već se usmjerite na to da ako većina ljudi bude nosila maske i pridržavala se drugih mjera, pa tako i djeca, manje će ljudi biti bolesno.
Stožer civilne zaštite Republike Hrvatske u svojim smjernicama od 13. srpnja 2020. navodi da maske ne trebaju nositi djeca u dobi do dvije godine te predškolska djeca starija od dvije godine ako dijete "usprkos nastojanju roditelja/staratelja da nosi masku pruža otpor nošenju maske ili se ne može suzdržati od dodirivanja maske i lica (pojedinoj djeci maska smeta te osjećaju neotklonjivu potrebu da namještaju masku i dodiruju lice, čime se povećavaju izgledi za unos virusa kroz usta, nos ili oči)".
Navodi se, dalje, da djeca nakon navršene druge godine pa do nižih razreda osnovne škole mogu nositi masku samo aktivnostima koje su vremenski ograničene (aktivnosti koje traju najviše sat ili dva) i kada su pod neprestanim nadzorom roditelja/staratelja (primjerice kod vožnje u javnom prijevozu, u zdravstvenoj ustanovi ili kod odlaska u trgovinu iako se roditeljima preporučuje da djecu vode u trgovine samo ako je to krajnje nužno).
Iskustva drugih zemalja
Američka liječnica Deborah Gilboa u svojoj preporuci roditeljima napominje kako maske služe za smanjivanje prijenosa zaraze kapljičnim putem i da je djeci potrebno naglasiti kako "maske nosimo jedni zbog drugih, ti nosiš masku da zaštitiš mene, a ja nosim masku da zaštitim tebe".
U radu pod naslovom "Maskirati ili ne maskirati djecu u prevladavanju COVID-19" objavljenom u Europskom pedijatrijskom žurnalu Nicola Principi i Susanna Esposito sa Sveučilišta u Milanu naglašavaju kako bi bilo dobro učiti djecu da stave masku pri svakom izlasku iz doma, jer ćemo time smanjiti mogućnost da djeca zaborave na masku.
Jednim švedskim istraživanjem o nošenju respiratornih zaštitnih maski na 118 djece i mladih dobi od sedam do dvadeset godina dobiveni su podaci kako nošenje maski može predstavljati veći problem adolescentima, nego mlađoj djeci koja lakše podnose nošenje maski, potencijalno zbog toga što imaju zaobljenija lica (Mauritzson-Sandberg, 1991). U istoj studiji autor napominje da je većina djece koja je odustala od nošenja maske unutar tri do pet sati kao razlog navodila dosadu te da bi pri većoj motivaciji i potrebi, djeca nosila masku čak i duže.
Kako djeci olakšati "čitanje emocija" s lica roditelja/skrbnika pokrivenog maskom
Istraživanjem o utjecaju emocija na majčinom licu s dječjim prelaženjem preko prozirnog pleksiglasa koji je vizualno djelovao kao kraj litice s dubokim padom, dokazano je kako emocije koje mala djeca percipiraju na licima svojih majki imaju značajan učinak po djecu rizičnim situacijama (Sorce, Emde, Campos i Klinnert, 1985).
Katz i Hadani (2020) navode nekoliko strategija iz prakse tijekom epidemije SARS-a 2003. godine kojima se djeci može "olakšati" iščitavanje emocija s lica roditelja ili skrbnika:
– Upoznajte djecu s maskom koju ćete nositi u sigurnom okruženju.
– Dopustite djeci da opipaju masku, stave ju vama na lice, a i sebi (pod vašim nadzorom) i objasnite da će i drugi ljudi koje budu susretali imati maske – time im omogućavate predviđanje budućih događaja čime ćete smanjiti njihovu tjeskobu.
– Igrajte s djecom "Pogodi moj izraz lica", tako što ćete dok nosite masku namrštiti obrve i upitati dijete da pogodi vaš izraz lica, nakon toga dignite obrve i jako otvorite oči i upitajte dijete isto pitanje... Tako možete učiniti za više izraza lica, a nakon što djeca daju svoj odgovor skinite masku i pokažite izraz cijelog lica.
– Igrajte s djecom "Sad me vidiš, sad me ne vidiš", tako što ćete iza maske imati osmijeh, nakon čega ćete ukloniti masku. Recite djetetu da se trenutno vi smijete bez obzira na to što se od maske to ne vidi.
– Dobro je objasniti i djeci kako nas samo nošenje maski neće zaštiti od virusa ako se ne budemo pridržavali i drugih mjera poput održavanja fizičke distance, redovitog pranja ruku i nedodirivanja lica s neopranim rukama. Učenjem djece poštivanju mjera koje imaju za cilj usporiti i zaustaviti širenje koronavirusa učimo ih i poštivanju pravila što je potencijalni temelj učenja preuzimanja odgovornosti u odrasloj dobi.
TEKST PREUZET SA STRANICE POLIKLINIKE ZA ZAŠTITU DJECE I MLADIH GRADA ZAGREBA.
