Dan bez mobitela možda vam zvuči kao noćna mora, a možda kao ostvarenje sna. Je li to u današnje vrijeme uopće moguće? Možemo li preživjeti dan bez mobitela i pritom se ne osjećati kao da nam nedostaje dio nas i cijelo vrijeme sve propuštamo?
Jedan cijeli cjelcati dan bez mobitela, puna 24 sata bez te naprave za koju se ponekad osjećam kao da je važnija od osobne iskaznice ili novčanika pa uvijek u svaku torbu ili ruksak prvo stavljam nju pa tek onda sve ostalo.
Krajem jednog od nedavno prošlih tjedana napokon sam se odvažila stvarno i priuštiti si jedan dan proveden u potpunosti bez mobitela, baš da vidim hoću li se osjećati kao da sam u krizi i biti izgubljena bez njega ili ću uživati u novostečenoj slobodi, bez pritiska koji si stvaram sama ili ga stvaraju tuđe poruke.
Inače nisam neka ovisnica o društvenim mrežama pa me taj dio nije pretjerano brinuo, Instagram pogledam tu i tamo na nekoliko minuta, uglavnom iz navike, a Facebook koristim samo za poslovne potrebe, TikTok ni nemam.
Jedino bez čega sam mislila da neću moći je YouTube, gledanje videa prije spavanja ili tijekom polusatne pauze koju uzmem samo za sebe i čaj već su mi postali rutina i ritual kojeg se pridržavam gotovo automatski.
E sad, ono što jesam smatrala problemom je to što bez mobitela neću biti dostupna obitelji i prijateljima ako me trebaju i bilo me strah da ću propustiti neki hitan i bitan slučaj, a i tko zna što se može dogoditi dok ja tako iz obijesti, kako sam si to tumačila, provodim svoj eksperiment i sebično si ugađam
Pripremanje terena za samo jedan jedini dan
Odgovorna kakva barem mislim da jesam, a uz to i s malom grižnjom savjesti, ipak sam dan prije poslala najbližim prijateljima poruku u kojoj sam im napisala svoj kućni telefonski broj i najavila svoju namjeru da je to jedini način na koji će me moći dobiti ako nešto bitno iskrsne.
Također, za tu svoju bezmobitelnu subotu imala sam unaprijed dogovorenu kavu s prijateljicom pa sam mami dala njezin broj mobitela i rekla da pošalje poruku na prijateljičinj broj ako mene netko hitno nazove na kućni.
Toliko priprema za jedan jedini dan proveden bez mobitela, a ljudi su prije bez problema funkcionirali samo s kućnim telefonima, a prije toga i bez toga i život je tekao potpuno normalno i organizirano.
Tu sam se subotu probudila istovremeno i pomalo nervozna, ali i sretna jer se odmah nakon buđenja pojavio neki osjećaj slobode koji dotad nisam osjetila. Jutro sam provela kuhajući ručak, čitajući knjigu i s mamom gledajući film, svakom minutom sve manje i manje razmišljajući o mobitelu spremljenom na dno ladice.
Nekoliko sam puta nesvjesno posegnula za mobitelom koji zapravo nije bio pored mene i tako se šokirala time koliko mi je ta radnja postala automatska, gotovo kao neki tik.
Ručak, ponovno čitanje, odlazak na kavu i razgovor s prijateljicom gledajući ju cijelo vrijeme u oči i bez smetnje na stolu koja svako malo zasvijetli, sve je prošlo potpuno normalno, neopterećujuće i nije se ostvario niti jedan moj strah.
Tramvaj se nije pokvario, nije se dogodila nikakva nezgoda, nisam zapela u liftu, nije se dogodio nijedan hitan slučaj zbog kojeg bi mi mobitel iste sekunde zatrebao.
Osjećaj slobode
Zapravo, kako je dan odmicao, sve je postajalo lakše i u jednom trenu sam potpuno zaboravila na to da bih trebala odgovarati na nečije poruke ili pogledati što ima novo na Instagramu.
Hodanje gradom širom otvorenih očiju, promatranje ljudi oko sebe, prirode, zgrada. Slično je bilo i u tramvaju i autobusu – samo prepuštanje vlastitim mislima, gledanje kroz prozor, suptilno promatranje ljudi i shvaćanje da, po mojoj procjeni, oko 70 posto njih u tom trenu gleda u mobitel pa onda mali osjećaj srama jer bih bilo koji drugi dan i ja radila to isto.
Na kraju dana sam legla u krevet bez posezanja za mobitelom i YouTube videima, ali s dnevnikom i olovkom u ruci. Zapisala sam svoja najvažnija zapažanja, a ona su išla ovako:
Osjećala sam se slobodnije i nesputanije, promatrala svijet oko sebe proširenijih okvira i otvorenih svih osjetila. Grižnja savjesti nestajala je kako je vrijeme odmicalo i shvatila sam da kućni telefon nije zazvonio nijednom, što znači da ništa nije bilo toliko hitno i nisam propustila ništa presudno.
Hoću li tako skoro ponoviti cijela 24 sata bez mobitela, ne znam, ali ono što sam uvela na dnevnoj bazi je nekoliko sati dnevno bez mobitela, navečer, prije spavanja.
Oslobađajuće je znati da tih nekoliko sati moram samo ono što želim, da odgovaram samo sebi i svojim potrebama i da nakon radnog dana i posvećenosti svojim i tuđim obavezama i brigama mogu odahnuti i posvetiti se samo sebi.
Znam da si takav „luksuz“ ne može priuštiti svatko jer svi živimo različitim životima i neke žene doista moraju biti dostupne češće i više nego ja, primjerice svojoj djeci ili zbog prirode posla kojim se bave, ali mislim da barem dva sata dnevno, makar ovako prije spavanja, svatko može barem pokušati provesti što dalje od mobitela, ali i drugih ekrana.
Hitno je samo ono što je nama hitno i što si postavimo kao prioritet, a ako ljudima oko nas postavimo granice i zauzmemo se za vrijeme za sebe, i oni će osvijestiti da 24 sata dnevno možemo i moramo biti tu samo za sebe, a (gotovo) sve drugo može se barem malo odgoditi.
