Administracije se općenito grozim. Uvijek mislim da ću nešto zeznuti, pa da će mi porezna idući dan doći na vrata i strpati me u zatvor. Eto, normalni ljudi se boje paukova, ja se bojim toga.
Upisa u vrtić grozim se još od prošle godine, kada Uma nije upala u njega. Nije bila moja krivica, odnosno i je, kako okreneš – trebala sam paziti kada se… jel… pa bi možda bolje sve skupa ispalo. Ovako nije napunila godinu dana dokad je trebala te je automatski otpisana do sljedeće godine.
Uvijek sam se pitala imaju li ljudi koji donose tako nebulozne odluke djecu. Naime, zaista nisam sigurna što bismo mi koji smo djecu dobili nakon tog famoznog rujna trebali raditi do iduće godine. No bila je to situacija mnogih roditelja, a koja je kod nas rezultirala time da sam otvorila svoj obrt kako bih bila što fleksibilnija s vremenom i mogla dadiljati vlastito dijete.
Nekad nije bilo tako. Već gore spomenuti brat rođen je 21. 11. i bez problema je bio upisan u vrtić kada je napunio godinu dana. Pretpostavljam da je stvar u tome što je nekad odgojiteljica bilo više, kapaciteti su bili veći nego danas i nitko nije obraćao pažnju na to što na jednu tetu dolazi desetero ili više djece.
Rubrika ima čak 17
Danas su stvari malo posloženije, što bitno smanjuje upisne kvote. U inozemstvu pravila nisu takva i djeca se mogu upisivati tijekom cijele godine; i kod nas roditelji već dugo zazivaju kvartalne upise, no bez sluha onih koji bi takve odluke mogli i trebali donijeti. Iz tog razloga upisi u vrtić danas pomalo nalikuju igranju lutrije.
Ako ste mislili da je dovoljno samo upisati podatke roditelja i poslati osobne iskaznice i rodni list, prevarili biste se. Barem što se Zagreba tiče. Rubrika ima čak 17. Neke se odnose na čisto administrativne podatke, dok druge obuhvaćaju razvoj, potrebe i navike djeteta.
I tu se ja vraćam u srednju školu. Bilo burazovu, bilo moju, svejedno je. Sjedim u klupi i znojim se.
Preda mnom je test. I ja ne znam odgovore na sva pitanja. A o njima ovisi budućnost mog djeteta, kao i moja poslovna budućnost i naše financijske mogućnosti.
Zvuči dramatično, ali zaista je tako. Ne znam jeste li ikad probali čuvati dijete od godinu i pol, ali otići na WC pored njega i zatvoriti vrata uglavnom je nemoguća misija, a odraditi nešto poslovno je utopija. Želim li dobiti nove klijente i zaraditi ono što je nekad bila moja plaća kada sam radila za nekog drugog, nužno je da imam određen broj sati u danu slobodan za rad. Baka-servis, kao takav, nemamo.
Moje mama i svekrva obje imaju nezavidne zdravstvene probleme i 65+ godina te se ne mogu obvezati na svakodnevno čuvanje živahnog djeteta, pa one priče treba imati selo kod nas uglavnom izgledaju kao da su selo svi napustili i odselili se u Njemačku.
Koje su jake strane vašeg djeteta?
Vrtić nam treba. Plaćanje privatnog nije opcija, a o cijenama teta čuvalica u trenutku kada sam tek pokrenula svoj posao ne želim i ne mogu ni razmišljati.
I onda na red dođu ta trik-pitanja.
Od kad do kad bi dijete bilo u vrtiću?
Ako napišem od 8 do 16, je li to u redu? Ili bi im više pasalo od 7 do 15? Ma ne, 7 je možda prerano. Ali što ako je 16 prekasno? Je li to eliminacijsko pitanje?
Kada dijete ide spavati i kada se budi?
Ako prije spavanja ne skida i oblači čarape po pola sata, u krevetu smo oko 19, a ako nam se smiluje, ponekad spava čak do 7, ali uglavnom se družimo već od 6.
Je li dijete samostalno pri hranjenju?
Ako ne brojimo činjenicu da hvata tanjur s pulta ako je ne hranimo dovoljno brzo, a vilica joj često završi u nosu, kao i hrana koju drži prstićima na podu, ne, onda ne jede još samostalno. Ali do rujna imamo još četiri mjeseca. Hoće li tada jesti samostalno? Vjerojatno.
Ali zasad moram napisati da to nije slučaj. Hoće li zbog toga dobiti koji bod manje? Hoće li radije uzeti dijete rođeno na isti datum koje rukom jede odojka kao na slavonskoj svadbi?
Odaziva li se na ime?
Pa… Zna svoje ime, to uopće nije sporno; pokazuje prstićem na sebe u ogledalu i na fotografijama, može ga izgovoriti, ali hoće li se na njega odazvati, ovisi o njezinoj dobroj volji. Isto vrijedi za pa-pa. Uglavnom će vam mahnuti pet minuta nakon što se rastanemo.
Kako se odvaja od bliskih osoba?
Rado bih napisala da mi maše pa-pa i šalje puse, ali naši su rastanci uglavnom takvi da šutke puzim van s cipelama u rukama dok ona obraća pažnju na nešto drugo. Napišem li to – hoće li zaključiti da se s mojim djetetom ne vrijedi zafrkavati?
I, naposljetku, moje najdraže pitanje još od prošle godine: Koje su jake strane vašeg djeteta?
Pa, gledajte, u slobodno vrijeme recitira Shakespearea, svira piano i uči operno pjevanje. Po stanu se kreće gracioznošću baletne plesačice, a njezinih manira ne bi se posramio ni kralj Charles.
Teško mi je pomiriti se s tim da se moje dijete već od tako rane dobi ocjenjuje
Naravno, nisam to napisala. Napisala sam da čita puno knjiga (i jednako ih toliko u žaru čitanja potrga), voli glazbu i pleše (ako pogodite njezin glazbeni ukus – trenutačno je u eurovizijskoj fazi, pa svakodnevno slušamo Rim Tim Tagi Dim) te zna više od 30 riječi (međutim, sugovornik iz konteksta treba uhvatiti da maca može biti maca, ali i medo te bubamara, kao i da je ecek zapravo pesek, baci lopta i da kaže ba umjesto nazdravlje kad netko kiše i kašlje).
Teško mi je pomiriti se s tim da se moje dijete već od tako rane dobi ocjenjuje, ni krivo ni dužno, kao i da njezine navike koje su nama simpatične, poput ove priče sa skidanjem čarapa tijekom uspavljivanja, nekome možda mogu biti element za odbijanje prijavnice.
Pa ipak, kad sve zbrojim i oduzmem, zahvalna sam što su se stvari posložile kako jesu. Jer da sam imala mogućnost upisati dijete kada je napunilo godinu dana, danas bih bila u nekom uredu, radila svoj posao od 8 do 16 i onda jurila u vrtić psujući gužve kako se tete ne bi ljutile jer opet kasnim.
Ovako sam dobila priliku gledati svoju djevojčicu kako od bebe postaje curica, ići s njom u park nekoliko puta dnevno i dati joj šansu da čitav proces kretanja u vrtić malo lakše probavi s godinu i deset mjeseci nego sa samo godinu dana.
Svako zlo za neko dobro, pa ako je najveće zlo bilo više vremena s vlastitim djetetom, onda se ne mogu previše buniti. Kako sam riješila test, doznat ćemo u lipnju, stoga drž'te fige da Uma ove godine upadne, a da ja mozak počnem koristiti za nešto više od izbora parkića i wake windowa.
Oni su, bome, tek priča za sebe.
