To je tipična obiteljska kuća. Do prije neki dan u njoj smo živjeli moj pokojni suprug, ja, sin, koji je na fakultetu, i kći, koja je sad već udana. Kuća je uvijek bila puna gostiju, prijatelja sa svih strana, čak strana svijeta i rodbine. Vrlo živa kuća, do prije neki dan, govori Svetlana Žarić. U kući veličine oko 280 metara kvadratnih stambenog prostora nalaze se veliki dnevni boravak, kuhinja, blagovaonica, četiri spavaće sobe, dvije kupaonice i Svetlanin radni prostor, koji je ujedno i atelje i radionica. Kada su uređivali svoj dom, najbitnije im je bilo da je u osnovi jednostavno, bez trendi i "fensi" detalja.
Da budu ravni zidovi, bez gipsa, kamena i crijepova zato što to brzo dosadi i ne može se brzo promijeniti. Bitno nam je bilo da podovi i stepenište budu najjednostavniji, u boji drveta, također preferiram drvenu stolariju. To je nekako za sva vremena, ne izlazi iz mode, ističe Svetlana. Kao umjetnica po struci, voli taj neki šmek izrade stvari, pa ideja ima mnogo.
Obožavam svoje lampe, volim ih često mijenjati. Sve zavjese, jastučnice, krpare napravim sama. Čak presvučem namještaj uz pomoć muža. Nema tu nauke, treba malo alata, materijal, ideja i dobra volja. Kad vidim nešto, odmah imam ideju kako što odraditi, dodaje Svetlana, koja se slikarstvom bavi od 14. godine. Završila je umjetničke škole, kako kaže, slikarstvo je uvijek bilo tu.
Slike povremeno izlaže te ima svoj krug klijenata. Često slike radi tematski za određene interijere. U njezinu domu uglavnom su njezine slike, mada ima mnogo slika od kolega umjetnika.
I kada kupujem, kupujem ono što je netko originalno sam napravio. Dosta stvari sam donosila s raznih putovanja, kao na primjer kad vidim velike košare, odmah kupujem. Detalji su mi bitni, a inače volim krupne detalje koji se odmah vide. Kuća je velika, zato trebaju krupniji detalji da je popune, inače bi bila prazna kutija, ističe.
Prostorija koju posebno voli je dnevna soba, u kojoj je klavir. Soba je puna umjetnosti, od slika, knjiga i glazbe. Klavir joj je kupio muž.
Jako sam htjela imati polukoncertni klavir u kući, i eto, suprug mi ga je jednog dana kupio. Mojoj sreći kraja nije bilo. Svi po malo sviramo, ali nitko nije virtuoz. Sad kad mi je suprug preminuo, ovaj klavir ima još veću draž i sjećanje na njega i ljubav. Jer dom treba ljubav, mi smo je stvarno imali, kaže Svetlana Žarić iz Sombora u Srbiji.
