Kada sam se sredinom ožujka iz Zagreba uputila u roditeljski dom, misleći da dolazim na nekoliko dana, nisam mogla ni zamisliti da će nam biti ograničeno kretanje, da neću moći otići iz mjesta u kojem mi je još uvijek prijavljeno prebivalište, kao ni da će mi odlazak u trgovinu i šetnja prirodom biti jedini izlasci.

Taj početni šok i slušanje vijesti iz sata u sat nisu nimalo olakšali situaciju. Potom su donesene odluke koje su drastično počele utjecati na naše živote, a potom se dogodio i potres u Zagrebu koji se osjetio i ovdje u Međimurju. Zagrebački stan još nisam vidjela od tog dana jer ne smijem napustiti mjesto prebivališta. Kada se svemu tome pridodaju i privatni problemi, situacija je izgledala bezizlazno.

Jesam li plakala? Jesam. Jesam li bila ljuta na vladajuće što nam ograničavaju slobodu kretanja? Jesam. Jesam li bila razočarana čitavim svemirom jer je ovo proljeće trebalo biti moj novi početak nakon zime koju nikome ne bih poželjela? O, da! Pada li mi teško što ne mogu vidjeti određene osobe? Kad biste samo znali...

No jesam li bila i zahvalna na tome što naš Stožer za civilnu zaštitu čini sve da smanji broj oboljelih? Jesam. Jesam li bila zahvalna što nitko od osoba koje poznajem nije pozitivan na Covid-19 niti je stradao u potresu? Jesam.

I upravo me to posljednje nagnalo na razmišljanje. Nakon nekoliko vrlo izazovnih dana shvatila sam da imam dvije mogućnosti: ili ću svaki dan biti ogorčena na sve što se događa i loše raspoložena, ili ću pak iskoristiti ovo vrijeme i napraviti od njega najbolje što mogu.

1. PRESLOŽILA SAM SI ŽIVOTNE PRIORITETE

Otvorite li bilo koji profil "poznatih ličnosti" na društvenim mrežama, iskaču rečenice o tome kako ćemo sada na svijet gledati drugim očima, kako više ništa neće biti jednako.

I koliko mi god to zvučalo kao otrcani klišej, činjenica je da će velikom broju ljudi to zaista i biti tako, napose onima koji su doživjeli posljedice potresa ili pak usred pandemije koronavirusa izgubili voljenu osobu.

Vjerujem da nikome u trenutku potresa nije prošlo kroz glavu što će biti s njihovom markiranom odjećom, dekoracijama po kući i slično. Ne. Svima je bilo samo na pameti spasiti živu glavu te iz stanova i kuća izvući članove obitelji i kućne ljubimce. Iako u Međimurju nema posljedica potresa, upravo su mi te misli prošle glavom kada je drugi put zatreslo.

Mnogi od nas planirali su godišnje odmore, kupnju nove odjeće, izlaske s novim potencijalnim partnerima i slično, no u jednom je trenutku sve stalo.

I tada shvatiš koliko si malen i koliko je sve materijalno zapravo potrošno i nebitno. Je li me sad briga hoće li mi prugice na haljini stajati vodoravno ili okomito? Ne. Muči li me što neću na more? Ni najmanje.

Zdravlje i osobe do kojih vam je najviše stalo ono su što je uistinu važno.

2. POSTAVILA SAM SI JASNE CILJEVE ZA BUDUĆNOST

Posljednjih nekoliko mjeseci bila sam izgubljena po pitanju onoga što zaista želim u životu zbog privatnih tegoba. Činilo se kao da mi je nakon 2019. godine, koja mi je bila najbolja u životu, sve krenulo nizbrdo. Od siječnja do ožujka kao da sam samo postojala, plakala, razgovarala o svojim problemima i odrađivala nužne poslove.

No ovo što se događa dalo mi je do znanja koliko je važno ne gubiti ni jedan jedini dan. Napokon sam se zapitala gdje se vidim za pet godina, i u privatnom i u poslovnom životu.

Shvatila sam da imam dvije mogućnosti: ili ću svaki dan biti ogorčena na sve što se događa i loše raspoložena, ili ću, pak, iskoristiti ovo vrijeme i napraviti od njega najbolje što mogu.

Želim li nastaviti graditi ono što sam započela 2019. ili plakati nad proteklim događajima i osobama koje to ne zaslužuju? Odgovor je jasan. Sebe moramo staviti na prvo mjesto i doista raditi na onome do čega nam je stalo. Ako mi sami nismo dobro i ne uživamo u svome životu, a pritom mislim na male stvari, kako možemo očekivati da ćemo privući druge ljude u svoj život ili da ćemo moći pomoći drugima dok se mi raspadamo?

Zato trenutačno radim i ono što mi ide najbolje – pišem nove knjige. I uživam u tome jer je njihova tematika u ovome trenutku i periodu koji nam slijedi i više nego potrebna. A nakon toga doći će i sve ono što si želim u privatnom životu. Sigurna sam.

3. UPISALA SAM ONLINE TEČAJEVE

Kako bih popunila višak slobodnog vremena te ujedno radila na prethodnoj točki, odnosno ulaganju u budućnost, ovih sam dana započela nekoliko paralelnih online tečajeva. Sjajno je što ih sada nude i neka učilišta koja su se prilagodila novonastaloj situaciji te besplatno ili uz vrlo malo ulaganja do ljeta možete dobiti certifikate koji će pridonijeti vašem životopisu te vam povećati mogućnosti za dobivanje ili promjenu posla jednom kada sve ovo završi.

4. PREUREDILA SAM RODITELJSKU KUĆU UZ MINIMALNI BUDŽET

Svatko tko me dobro poznaje zna da bih mogla provesti sate u ophođenju trgovina za uređenje doma. U meni još uvijek čuči ona mala djevojčica koja je željela biti arhitektica. Međutim, kako sada nije moguće obilaziti trgovine kućnim potrepštinama niti je uputno trošiti velike svote novca na uređenje jer ne znamo što nas čeka u narednom periodu, pronašla sam druge načine kako u roditeljskom domu preurediti nekoliko prostorija.

Osim boje potrebne za zidove, sve ostalo sam reciklirala i prenamijenila, neke komade namještaja iz jedne prostorije unijela u drugu i dala im novu namjenu, a uz nekoliko samoljepljivih folija, također naručenih iz internetskih trgovina, stolovima dala izgled mramornog efekta.

Sve to u meni je opet pokrenulo onu kreativnu snagu i podsjetilo me na onu malu mene koja je uvijek bila aktivna u likovnim sekcijama, čiji su radovi bili slani na izložbe i koja je najsretnija kada nešto radi rukama. Kada sve ovo završi, kupujem toliko željeni štafelaj i slikarska platna. Jer to sam ona prava ja.

5. VRATILA SAM SE VJEŽBANJU

Kako smo u više navrata čuli preporuke da je u vrijeme socijalnog distanciranja preporučljivo vježbati i održavati formu tijela, bilo da je to vježbanjem kod kuće ili pak odlaskom na livade u kojima nema puno ljudi, držeći pritom potrebni propisani razmak od 2 metra, odlučila sam iskoristiti to što mi je kuća opet nadomak prirode.

Nakon što sam prošle jeseni otrčala svoje prve utrke, zimi sam stagnirala, no ovi su me dani opet podsjetili koliko uživam u trčanju. Iako je prvi dan bio težak, tijelo ipak pamti nekadašnje pokrete i rutinu pa je već nakon 3-4 dana osjećaj bio kao da nikada nisam ni prestala trčati. I to je nešto čemu se iznimno veselim svakog drugog jutra.

Kada pak ne trčim, svakako nastojim u dan unijeti barem 7 minuta vježbanja. U konačnici, i 7 minuta bolje je nego ništa, zar ne?

Sve ovo što nam se događa, uistinu može biti nešto što će živote svakoga od nas usmjeriti nekim novim putovima, ako budemo odlučni u tome.
 

Još lakše do inspiracije uz omiljene teme. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju