Sjećam se kao da je bilo jučer – imala sam 16 godina i slobodan sat do polaska autobusa. Nisam znala kako popuniti to vrijeme. Nije bilo društvenih mreža na kojima bih mogla "visjeti". Zato sam sjela u jednu slastičarnicu i naručila kolač. Potpuno sama. Nedaleko od mene sjedila je grupa djevojaka i rekla kroz smijeh u svojem razgovoru: "Pa nećeš valjda sjediti sama na kavi ko ova tamo."

Ta me njihova rečenica, za koju su mislile da je nisam čula, zarezala poput mača. Ne samo da sam bila u krhkim tinejdžerskim godinama nego se i nisam uklapala u okvire izlazaka, ispijanja alkohola i pušenja pa mi je time društvo bilo vrlo ograničeno.

Osim toga, većina društva iz razreda putovala je kući vlakom, a ja autobusom, što je u našem gradu poprilično fizički udaljeno jedno od drugog.

Zato mi je bilo grozno kada bismo imali taj jedan slobodni sat do polaska autobusa jer nisam znala što bih radila. Ponekad sam čak i bila svratila do mame na posao, ali ni to nije bilo uvijek moguće. Već me ujutro tog dana, kada sam znala da nemamo sedam sati, počela hvatati nervoza što ću morati biti sama. A sve zbog one jedne rečenice nezrelih djevojaka.

Kao maturanticu, veselilo me što ću uskoro živjeti i studirati u jednom gradu, bez da moram putovati kući, pa samim time neću morati razbijati glavu kako popuniti vrijeme. Neću se osjećati kao Pale sam na svijetu.

A put na koji sam tada krenula, kao punoljetna osoba, naučio me mnogo čemu.

1. Biti introvert nije nikakva "pogreška u proizvodnji"
Dugo sam mislila da nešto nije u redu sa mnom jer sam, kako sam kasnije naučila na satima Psihologije, introvert. Štoviše, od prvog razreda osnovne škole učiteljica mi je konstantno ponavljala kako sam sramežljiva i tiha. I to je drastično utjecalo na sliku o meni.

Doduše, djetinjstvo pamtim kao jedan od ljepših perioda života po pitanju aktivnih prijateljstava, proslava rođendana, brojnih vožnja biciklom, bezbrižne igre... Uvijek je oko mene bila hrpa ljudi. K vragu, pa bila sam čak i predsjednica razreda. No sve te ljude oko sebe poznavala sam godinama, neke još od vrtićkih dana.

S novim ljudima dugo mi treba da im se otvorim, pa ja tako bilo i u gimnaziji, a nije pomagalo ni to što svijet kao da je izgrađen za ekstroverte. No iščitavanjem literature naučila sam da je riječ o naprosto dva različita mehanizma osobnosti, dva različita načina funkcioniranja. Ni jedan nije lošiji ili bolji, samo su različiti. Ostalo je odradilo odrastanje.

2. S vremenom postaje sve lakše i normalnije
Psihologija mi je pomogla shvatiti zašto se teško otvaram i zašto je odlazak na kavu u samo vlastitom društvu gotovo pa tabu među nekim ljudima. I onda sam krenula na put s kojeg više nije bilo povrataka: redovite kave u samo vlastitom društvu.

Ankete

(8764) Idete li sama u kafić?

rezultati povratak glasova777
rezultati

To je posebno došlo do izražaja nakon diplome. Odlasci na razgovore za posao u druge gradove, čekanje sastanaka, potreba za vodom, kavom ili jelom dok čekam nekoga koga ću intervjuirati... Nije mi padalo na pamet ne si priuštiti omiljenu bijelu kavu ili komad torte samo zato jer sam znala da ću sjediti sama.

3. Ne, nitko me ne promatra i ne upire prstom u mene
Što pomislite kada vidite nekoga tko trči odjeven u sportsku opremu? Mojom glavom redovito prođu misli poput Uf, bilo bi vrijeme da se i ja vratim trčanju ili Bravo za njega/nju, vidi kako se trudi. Nikada mi niti na sekundu glavom nije prošlo da su smiješni.

Jednako je i s ispijanjem kave. Nitko, ali baš nitko pri zdravoj pameti i u odrasloj dobi neće upirati prstom i smijati se što smo sami na kavi. Neće misliti kako smo jadni, kako nemamo društvo

Ne, nitko ne upire prstom u nas kada samo sami na kavi.

Štoviše, iscrpljena mama pomislit će: Blago njoj, i ja bih. Muškarac će pomisliti: Hm, vidi je kako je samopouzdana. Nastavi niz.

Ideja da će nas netko ismijavati postoji samo u našoj glavi. Štoviše, ako pogledate oko sebe, vidjet ćete da na terasi kafića ima dosta ljudi koji sjede sami, čitaju novine, knjigu ili su na mobitelima. Niste jedini.

4. Trebam vrijeme za sebe
Osim sama, najviše vremena danas provodim s partnerom, koliko god to poslovne i druge obaveze dozvoljavaju. No kako on tako i ja trebamo vrijeme za sebe.

Kada može, subotom ujutro, dok nismo zajedno, on ode sam u kvartovski kafić sa psom, naruči kavu i čita novine. Meni je, s druge strane, jedan od ljepših trenutaka kada nakon kupnje ili nekog dobro obavljenog posla sjednem u lijepo uređen kafić i naručim veliku šalicu bijele kave. Takvi trenuci trebaju svima nama, neovisno o spolu, životnoj dobi, profesiji, obiteljskim obavezama.

5. Zaslužujem biti u najboljem društvu – vlastitom
Dok sam kao tinejdžerka ispijanje kave bez društva doživljavala kao kaznu, danas je priča potpuno drugačija. To spomenuto vrijeme za sebe vidim kao odraz napretka u razvoju svoje ličnosti. Nezamislivo mi je kako sam se nekad osjećala kada bih morala ući u slastičarnicu i smatrala kao da nešto nije u redu sa mnom. Danas nitko sretniji od mene kada sjednem.

I koliko god ovo zvučalo kao floskula, uistinu smo sami sebi najbolje društvo. Mi smo jedina osoba koju uvijek imamo dostupnu 24 sata dnevno i moramo naučili kako si biti najbolji prijatelj i kako se boriti da budemo najbolja verzija sebe.

I zato, odvojite danas pola sata i sjednite na kavu, sami.

 

Još lakše do inspiracije uz omiljene teme. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju