Suparništvo između braće i sestara u djetinjstvu česta je pojava, no i tome se može doskočiti.
U obzir treba uzeti pojašnjenje zašto se to događa, kakvu ulogu u tome ima privrženost roditelju i kako to riješiti na svačije zadovoljstvo.
U psihologiji se privrženost promatra kao poseban vid socio-emocionalne veze između dojenčeta i roditelja, najčešće majke, koja nastaje tijekom prve godine djetetova života. Prema ovoj teoriji, roditelj djetetu služi kao sigurna baza, svojevrsna točka od koje kreće i istražuje svijet i kojoj se vraća.
Dijete s vremena na vrijeme provjerava dostupnost roditelja i traži njegovu zaštitu, najčešće u situacijama koje doživi kao prijeteće, a to su buka u prostoru, glad, nepoznate osobe i slično.
Ovisno o tome koliko je roditelj sposoban uočiti djetetovu potrebu za bliskošću i odgovoriti na nju, tako će se u djeteta formirati stil privrženosti, koji će kasnije utjecati na sve odnose u odrasloj dobi te postati jedna od ova četiri tipa: sigurna, izbjegavajuća, ambivalentna i dezorganizirana privrženost.
Kada se tome dodaju braća i sestre, dijete se nesvjesno počinje pitati:
Osjećam li se viđeno? Imam li ja mjesto u ovoj obitelji? Osjećam li se cijenjenim zbog onoga što jesam?
Braća i sestre natjecatelji su u dobivanju onoga zbog čega se dijete osjeća sigurnim – roditeljske ljubavi i pažnje. Čim se dijete osjeća nesigurno, njegov brat ili sestra postaje prijetnja. S druge strane, što se dijete sigurnije osjeća, to manje gleda na brata ili sestru kao suparnika, a više kao saveznika.
Iako je rivalstvo među braćom i/ili sestrama vrlo često, to je zapravo znak da se dijete ne osjeća sigurno.
Čim se dijete osjeća nesigurno, njegov brat ili sestra postaje prijetnja.
Što više činimo da se svako dijete osjeća cijenjeno, što kvalitetnije vrijeme provodimo pojedinačno s djetetom, to će se odnosi među braćom i sestrama poboljšati.
Provedite vrijeme sa svakim djetetom zasebno
I upravo je to ključ rješenja. Klinička psihologinja Becky Kennedy predlaže da se tome doskoči jednim jednostavnim "trikom" – provedite barem 10 minuta dnevno zasebno sa svakim djetetom.
Neka to bude bez partnera, bez mobitela, bez televizora i drugih ekrana. Samo vi i vaše dijete u igri. Predlaže da dijete bira aktivnost koja će se provoditi. To može biti zajedničko crtanje slaganje kockica, igranje lutkama ili nešto sasvim drugo.
Psihologinja ističe i još jednu važnu stavku: Ne postavljajte djetetu nikakva pitanja tijekom tih 10 minuta.
Postavljate li pitanja poput toga što gradi kockicama, vi imate poziciju moći. Naprosto samo reflektirajte, odnosno opišite što oni rade tijekom tih 10 minuta. Primjerice, možete kockicama graditi ono što i dijete i pustiti ga da samo govori o bilo kojoj temi.
Posvetite im punu pažnju.
