Kada pokupite dijete iz vrtića ili iz škole, kako provodite vrijeme s njim? Kada dođete kući s posla i vidite dijete, kako ga pozdravite? Uz pravilo 3 minute psiholozi kažu da ćete napraviti mnogo da se vaše dijete osjeća voljeno i sigurno.
Kako provodite vrijeme s djetetom, od vrtićke pa do tinejdžerske dobi, tako utječete na njihov osjećaj sigurnosti i povezanosti s vama. Provedite fokusirano 3 minute s njima i dajte im do znanja da stu vam nedostajali, da vas zanima kako su proveli vrijeme i što vam imaju za reći.
Znam da žurite u mnogim prilikama. Prva sam ja nekad AJME. Ponekad nema parkinga pa ste ostavili auto na sva četiri, ponekad nekamo trebate brzo otići, ponekad ste nervozni, gladni, mokri, znojni, ili tek neraspoloženi. Nitko od nas roditelja nije robot koji će se vječno ponašati savršeno i u skladu s očekivanjima roditeljstva. No bilo bi lijepo kad bismo većinu vremena ipak mogli napraviti puno u malo vremena.
Znam, morate napraviti mnogo toga, skuhati ručak, oprati odjeću i gomilu toga što roditeljstvo traži od vas, sve to pokazuje brigu za djetetom. Ali ima nešto što ne traži puno vremena, a tako puno daje: PRAVILO 3 MINUTE. Nisam ja ludo nadarena mama pametnica, čitala sam o tome.
Prema psihologinji Nataliyi Sirotich, primjenom pravila 3 minute roditelji će usaditi sigurnost i povjerenje u svom djetetu, što ima dugoročne pozitivne učinke.
To pravilo nalaže da pri prvom susretu s djetetom nakon odvajanja provedete kvalitetne 3 minute, i to na sljedeći način:
1. Gledajte dijete u oči
To znači da ćete trebati čučnuti kada grlite svoje dijete i pitate ga kako je bilo u vrtiću ili školi. Umjesto da ga pozdravite svisoka i po špranci izgovarate riječi „Kako je bilo u vrtiću danas?“ dok djetetu pomažete da se odjene ili spremi ruksak, spustite se na razinu djeteta i gledajući ga u oči pozdravite i zagrlite ga .
2. Pitajte dijete kako je provelo vrijeme (dok vas nije bilo)
Upitajte dijete što je radilo u vrtiću ili školi, ali nemojte inzistirati na odgovoru. Dijete voli pričati o tome što je doživjelo, ali samo ako se osjeća dovoljno sigurno da to kaže.
Ja sam plakala danas, kazala mi je prije nekoliko dana Mina kad sam došla po nju u vrtić, zagrlila je i pitala što je bilo u vrtiću. Odmah na vratima mi je to rekla. Iz tog sam dalje saznala što je dovelo do suza i mogle smo to riješiti. To je odnos kakav želim graditi sa svojom kćeri, želim da bude dovoljno sigurna u moju ljubav da mi može reći što je muči.
Nitko od nas roditelja nije robot koji će se vječno ponašati savršeno i u skladu s očekivanjima roditeljstva. No bilo bi lijepo kad bismo većinu vremena ipak mogli napraviti puno u malo vremena.
Što ne biste trebali raditi?
Ne znam što je gore, ignorirati dijete ili ga stalno kritizirati.
Pokušajte da vaše prve riječi prema djetetu kojeg niste vidjeli nekoliko sati ne budu kritika poput „Opet si uprljao majicu“ ili „Daj se požuri“. Pokušajte stati i dozvoliti si da se pozdravite i da pričate s djetetom, a ne o djetetovom ponašanju ili izgledu.
Budete li dijete požurivali ili ignorirali dok vam samo pokušava nešto reći, nakon nekoliko puta dijete će odustati od pokušavanja. Odrast će u osobu koja zna da je bolje da stvari drži za sebe jer ionako nikog ne zanima kako mu je.
Ako dijete nema mogućnost pričati s roditeljima kad treba, neće pričati ni kad odraste.
Djeca obožavaju svoje roditelje. Djeca opraštaju svojim roditeljima puno toga jer im je važnija povezanost s njima nego bilo što drugo. Djeca vole provoditi vrijeme s roditeljima i raditi stvari zajedno.
Ne trebate slijepo pratiti pravilo 3 minute, ali neka ono bude malena dnevna navika i ritual koji imate sa svojim djetetom. Nakon toga pokušajte dijete uključiti u aktivnosti, od kuhanja ručka pa do kićenja bora. Pa što ako je okolo sve puno brašna jer je dijete prosulo nešto? Pa što ako je na jednu granu bora stavilo 3 ukrasa
Mina ima 2,5 godine i već je kuhala i s mamom i tatom i bakom. I svima nam je kuhinja bila u apsolutnom kaosu, ali smo svi to prepričavali kao odličnu zgodu i smijali se. Mina je pak rado jela sve što je „sama skuhala.“
Nekidan smo okitile zajedno bor. Kupila sam isključivo ukrase koji se ne mogu razbiti. Ona je ukrašavala donji dio bora, ja gornji. na donjem su gotovo sve grane imale po par ukrasa. Njoj se tako svidjelo. Onda je kasnije uzela klupicu, popela se i poskidala sve ukrase koje sam ja stavila na gornji dio, posebno orašare (da, i ja sam pala na trend). Zove ih kosturi.
Poskidala je sve kosture s bora, poslagala ih na pod i igrala se s njima sat vremena. Bor ionako kitimo radi djece pa neka se igraju! Ja sad svaki dan ponovo objesim sve orašare da ih ona skine kad dođe iz vrtića.
