Rad na sebi nikada ne bi trebao prestati. Ipak, u određenom periodu života naprosto prestanemo raditi na sebi. Zašto?

 Iako radom na sebi možemo inspirirati druge, preokrenuti život i napokon biti sve ono što želimo, vrlo često sabotiramo sami sebe u tom procesu, a ovo su i najčešći razlozi zašto to činimo.

1. Ušli smo u novu ljubavnu vezu

Kada shvatimo da nam se netko sviđa, nerijetko zanemarujemo sebe. Sve što želimo učiniti je provoditi vrijeme s ovom novom osobom u našim životima, ali zaboravljamo provesti kvalitetno vrijeme samo sa sobom. No ta nova osoba trebala bi samo biti sjajan dodatak našem životu, a ne postati centar svijeta oko kojeg će se sve vrtjeti.

I baš je zato u brojnim vezama vidljivo stagniranje žene, naročito ako se radi o toksičnim vezama, a žena to još ne primjećuje. Tada njegov život postaje njezin, a svi njeni snovi padnu u zaborav ili govori da će se time pozabaviti „jednog dana“. A potom veza završi...

Jedino dvije osobe koje neprestano rade na sebi i rastu kao pojedinci mogu stvoriti jedinstvenu povezanost koja stvara blisku, dugotrajnu vezu.

2. Tražimo izgovore

Nemam vremena. Ne mogu sada.
Ne mogu si to priuštiti.  Budem kada djeca odrastu.

Svi smo si barem jednom izgovorili te rečenice, uvjeravajući sebe da doista nemamo vremena, novaca ili nečeg trećeg. Međutim, pritom nismo istinski razmislili o tome postoje li druge opcije.

Primjerice, jednom sam naišla na edukaciju koja je koštala nekoliko tisuća kuna. Kako se edukacija pojavila u trenutku kada mi se srušio čitav svijet, znala sam da ne mogu izdvojiti taj iznos, no svejedno sam, slijedeći svoj instinkt, poslala prijavu, iskreno sve ispričala te ponudila protuusluge pisanja i lektoriranja. Edukatori su prepoznali moju iskrenost i želju te sam besplatno ušla u program. 

3. Igramo ulogu žrtve

Ono što mnogi od nas teško prihvaćaju jest da smo zbog spleta životnih okolnosti ušli u mentalitet žrtve. Možda nam je djetinjstvo prouzročilo traume ili smo imali mnogo teži put nego drugi iz naše okoline. Zbog nekog jako lošeg iskustva stječe se osobina mentaliteta žrtve.

Takva osoba nastoji prepoznati negativne postupke ili se smatrati žrtvom negativnih postupaka drugih i ponašati se kao da je to slučaj čak i kada dokazi upućuju na suprotno. Tada ne može vidjeti da su okolnosti i ljudi oko njih obično prilično dobri. Kad se dogode dobre stvari, oni ih obično ignoriraju ili umanjuju i umjesto toga se usredotočuju na negativne aspekte iskustva.

Prema istraživanju Eurostata "Život žena i muškaraca u Europi", u EU žene češće čitaju knjige nego muškarci (42 % žena i 31 % muškaraca u 2013.) i tako rade na sebi.

Iz tog začaranog kruga teško je izaći, ali nije nemoguće. Samo se zapitajte želite li zauvijek biti s te negativne strane i misliti kako je vama sve nedostupno ili vas zanima kako je na drugoj strani?

4. Nemamo samopouzdanja

Samopouzdanje se u psihologiji definira kao slika koju pojedinac ima o sebi, a temelji se na izgledu, sposobnostima, znanju, vještinama te vanjskim čimbenicima.

Negativna iskustva drastično mogu utjecati na sliku koju imamo o sebi, a jednako tako i ono što o sebi slušamo od drugih. I zato kada slušamo od drugih da je prekasno, da ionako nećemo uspjeti te da sve zajedno nema smisla, naravno da će nam se samopouzdanje srozati jer smatramo da nas drugi već unaprijed vide kao propali slučaj.

Međutim, mi smo ti koji čitav život moramo živjeti sami sa sobom, 24 sata dnevno, a ne drugi. Svi drugi samo su u prolazu. I zato je najvažnije što mi sami mislimo o nama, a ne netko drugi. Da bismo počeli graditi samopouzdanje, treba početi s malim stvarima i zapisivati si sve u čemu smo dobri. S vremenom će se lista povećavati, a naše samopouzdanje rasti.

5. Bojimo se (ne)uspjeha

Vezan uz manjak samopouzdanja je i strah od uspjeha odnosno neuspjeha. Bojimo se da ako upišemo novu edukaciju, zaokrenemo karijeru u „poznim godinama“ ili upišemo jedan od programa u teretani, možemo neslavno propasti. Međutim, ako ne pokušamo, nećemo znati.

I meni je teretana nekad bila zastrašujuć pojam, mislila sam da će svi gledati u mene, da sam ionako suđena na neuspjeh, mislila sam da nisam dovoljno atraktivna da uopće uđem unutra. A sada u tridesetima po prvi put u životu imam vidljive mišiće. Da nisam prevladala svoj strah, to se ne bi dogodilo. I dalje bih mislila da smo teretana i ja dva nespojiva pojma.

Što vas koči da ne radite na sebi? Napravite popis i odlučite već danas napraviti prvi korak prema uklanjanju tih prepreka.

Još lakše do inspiracije uz omiljene teme. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju