U ranjivoj dobi kad otkrivaš tko si, kojim talentima raspolažeš, što želiš raditi u životu i koje su ti šanse da se ostvariš u tom polju učitelji/učiteljice igraju vrlo bitnu ulogu.
Baš kao i roditelji, i učitelji te mogu ili motivirati ili blokirati u razvoju.
Čak i kad roditelji zakažu u odgoju, učitelji mogu biti onaj korektiv koji ti pruža potporu i bude tu za tebe. Ponekad će ti baš učitelj biti osoba koja ti može najviše pomoći. Učitelji te mogu naučiti da budeš samopouzdanija osoba, da istražiš neke svoje talente, ali i biti sigurna luka kad kod kuće stvari ne idu baš kao po špagi.
Naravno da u svakom poslu postoje i oni koji će ga raditi loše, sigurna sam da se svatko od nas sjeća groznog profesora ili profesorice koji su nam zagorčavali život (ili smo mi to tako doživljavali), ali ajmo jednom za promjenu govoriti o onima koji jesu posvećeni svom zanimanju. Koji ne rade samo svoj posao, nego im je biti učitelj/učiteljica životni poziv. Pa ulažu više energije, vremena, volje i pažnje da nam prenesu dobre vrijednosti, mimo nastavnog programa.
Jer nastavni program zna biti suviše krut, suviše pasivan, suviše nemotivirajući za jednog đaka. Učitelj ti može pomoći da neki predmet zavoliš, iako si mislio da to tada nije moguće. Možda ćeš upravo zbog tog učitelja ili učiteljice krenuti nekim drugim putem u životu i postati na kraju ispunjena osoba.
Nažalost, zbog učitelja možeš i potpuno zatrti svoj talent i prestati vjerovati da ti nešto možeš. Kao što sam ja zamrzila matematiku samo zbog jednog odgovora jedne učiteljice. Pokopala me je suvišnim komentarom i u meni usadila vječni otpor prema brojkama.
I zato hvala svim učiteljima i profesorima koji od svog predmeta ne rade birokratske forme, već se trude oblikovati znanje prema onima koji očekuju da dobiju neku vrijednost između silnih redaka.
Hvala im svima koji prepoznaju učenika i mimo ocjena. Koji znaju prepoznati kad se netko bori i mimo učionice, pa se, eto, nije uspio spremiti za nastavu taj dan. Koji neće u tom trenu požuriti biti djelitelj pravde pa zakucati jedinicu bez obzira na sve, jer "pravila vrijede za sve", nego će ostaviti kemijsku sa strane i pružiti šansu djetetu neki drugi put.
Kada škola postane utočište
Bila sam dijete koje je u školi nalazilo utočište. Bila sam prva pred školom ujutro i zadnja koja izlazi iz nje. Jer kod kuće nije bilo dobro. Kod kuće je jedino mama bila onaj faktor dobrog, no ona je morala raditi, nerijetko i dodatne poslove. Brat je prolazio kroz svoje demone uslijed razvoda roditelja i njihove bolesti, a ja sam bila prva na meti.
Znala sam se skrivati po haustorima u kvartu da ne budem previše kod kuće, provela sam sate i sate čučeći negdje gdje je najtoplije i učila tako. Ne pretjerujem, svoje sam zadaće pisala uglavnom ispod stepenica u jednoj od zgrada pored naše, a kod kuće bih učila kasno navečer kad bi mama bila kod kuće i situacija bila mirna. No znala sam zaspati da nisam sve naučila.
Znala sam ne napisati zadaću do kraja jer bi me potjerali stanari te zgrade, a sramila sam se biti negdje drugdje. I kao mala bila sam svjesna da je naša obitelj drukčija. Jedina sam bila dijete rastavljenih roditelja u razredu, a ubrzo i jedino dijete bez živog roditelja.
Uz sve to, financije su nam bile "kratke". Uz sve to, u osmom razredu nitko od prijatelja iz razreda nije se družio sa mnom jer nisam bila na malom maturalcu, gdje su se svi povezali. Uz sve to, ja sam bila odlična učenica.
Moja tadašnja razrednica nije se trudila shvatiti što mi se događa, koristila je svaku priliku da me opomene. Znala je što se događa u našoj obitelji jer je živjela u zgradi do nas. Ali jednostavno je nije bilo briga.
Htjela sam biti bolja od drugih iz razreda koji su me ignorirali
Zato jest neke druge učitelje/učiteljice. Moja tadašnja učiteljica hrvatskog i druga učiteljica engleskog pomogle su mi da se osjećam prepoznato. Jedine su mi pružile ruku kad mi je ona itekako trebala. Mogla sam umjesto da budem u haustoru ostati u knjižnici dok god je škola radila i ondje učiti. Doći i ranije ako je smjena taj tjedan bila popodne. U knjižnici je bilo toplo i svijetlo, blizu je bio i WC, sve što haustori nisu bili.
Osim toga, bio je divan osjećaj dobiti pohvalu za svoje vještine. Bio je još bolji osjećaj dobiti suosjećajan savjet i podršku. Znale su me pozvati nasamo u svoj kabinet, sjele bismo i razgovarale, mislim da su vidjele tugu u mojim očima i silno su se trudile da barem u nečem vidim svjetlo.
Sjećam se da sam bila tužna jer sam iz engleskog dobila četvorku. Već jedno treću po redu. Nitko od mene nije očekivao petice, mama mi zaista u životu nije prigovorila išta vezano za školu, ali ja sam htjela barem u nečem biti najbolja, bolja od ovih drugih iz razreda koji su me ignorirali.
A onda me učiteljica pozvala u kabinet. Pitala je što se događa. Rekla je da je iznenađena, čak mi je navukla nekoliko četvorki da ne dobijem trojku jer je vidjela da nisam koncentrirana. A onda sam joj rekla što se događa. Mama je bila u bolnici s tumorom dojke, tate nije bilo, a brat je bio ljut na cijeli svijet.
Gledala me je, progutala sto knedli i onda rekla: "Ti si takav potencijal, tako si pametna, ja ću ti pomoći da upišeš što želiš." Ali ja nisam znala što želim niti me je to ikad pitao. Ni moja mama. Pitala me je to učiteljica. U trenutku kad sam ja sumnjala da mi dobro ide engleski, ona mi je rekla da sam ja talent! Wow.
Uglavnom, ja sam postala profesorica engleskog jezika. Zbog te učiteljice. A ona iz hrvatskog pomogla mi je da budem sigurna u svoje pisanje, pa se posljednjih 25 godina bavim time.
Hvala vam, drage moje učiteljice, što ste bile za mene i više od osoba koje mi prenose znanje, bile ste mi učiteljice života.
Hvala svim učiteljima koji će ići vašim stopama i pomoći djetetu da se ne osjeća loše, da se ne osjeća barem lošije nego prije nego što je ušetalo u razred, koji će u razredu vježbati empatiju, a ne strogoću, koji će se založiti za neko dijete, obraniti ga ako treba.
Znam da vas ima. Iako vam je sve teže raditi svoj posao. Nešto se promijenilo i živimo u dobu kad je poštovanje učitelja palo na niske grane, kad vas grde i roditelji i učenici, kad ste manje plaćeni od mnogih u čijim rukama nije budućnost naše djece. Hvala vam što ostajete u sustavu i pokušavate biti njegova svijetla točka.
Moje će dijete iduće godine biti predškolarka, a ja uskoro mama na roditeljskom. Tko zna, možda joj baš vi budete učitelj/učiteljica. Nadam se, ona dobra.
