Dakako, nisam kriva što imam endometriozu, ali sam kriva zbog odgađanja, kriva sam zbog svake boli koju sam trpjela i ignorirala jer sam po prirodi takva – šutim i trpim dok se ne prelije preko ruba. Kakvu god bol ili promjenu osjetili, idite odmah na pregled, niti jedna bol nije normalna i nemojte se nikad dati uvjeriti u to.
Jer upravo je to ono što se meni događalo neprestano. Odmalena sam osoba niskog samopouzdanja, s velikom tremom, anksioznošću i strahovima koji, nekako prirodno jer crijeva su drugi mozak, rezultiraju probavnim problemima i čestim bolovima u trbuhu.
Trbuh me bolio često i kada sam imala 10, 13, 17, 20 godina. I svima oko mene pa i meni samoj je bilo lako zaključiti da su uzroci svih tih bolova isti – anksioznost, sklonost stresu i sindrom iritabilnog kolona (IBS).
Sve je to u tvojoj glavi
Dijagnoza sindroma iritabilnog kolona došla je brzo i lako, bilo je težih dana, bilo je lakših dana, ovisno o tome jesam li pazila što jedem i živcirala se više ili manje.
Menstruacije su mi gotovo od one prve uvijek bile bolne, ali mislila sam da je normalno da skoro svaki mjesec prvi dan ciklusa ostajem kod kuće jer me jako boli, doktorica opće prakse je to znala, ginekolog također, rekao je da su to normalni grčevi, dali su mi tablete protiv bolova, savjetovali topli termofor i to je to.
Moja probava bila je u raspadu, istraživala sam razne mogućnosti umirivanja simptoma IBS-a, od onih prirodnih do raznih tableta protiv grčeva, išla psihologici na razgovore, pisala dnevnik, meditirala.
Sve je to u tvojoj glavi, dok se ne riješiš kroničnog stresa i strahova, probava će ti biti u rasulu jednako kao i mozak. I dobro, očito je to to. Non stop sam na wc-u zbog stresa i svojeg mozga koji stalno radi prekovremeno, sve je u mojoj glavi i to je odgovor na sva pitanja, druge odgovore ne moram tražiti.
A onda se dogodio travanj 2021. Bila sam sama u stanu, mama je radila, tata obavljao nešto u gradu. To jutro sam dobila menstruaciju i boljelo me onako, standardno. Legla sam s termoforom i u jednom me trenu samo presjeklo, kao neki oštri rez usred utrobe.
Moj prvi endonapadaj
Osjetila sam nevjerojatnu hladnoću i potrebu za povraćanjem. Ne sjećam se više kako sam došla do kupaone jer mi je sve pred očima bilo zamagljeno, a ledeni znoj slijevao mi se po leđima, rukama, svuda.
Sjećam se samo da sam napola sjedila, a napola ležala, a iz mene je curilo doslovno odasvud – povratila sam po podu, a proljev je trajao i trajao, samo sam sjedila tako polusvjesna, zalijepljena za wc školjku, povraćala po sebi i oko sebe, dok mi je utrobom sijevala takva nesnosna bol.
Tata je nekako ishendlao to sve sa mnom kad se vratio, hitnu na kraju nije zvao, ali ja se ne sjećam više skoro ničega, osim te boli i osjećaja nemogućnosti kontroliranja vlastitog tijela.
Bio je to moj prvi endonapadaj, samo što sam to saznala tek tri godine kasnije. Sad ćete možda pomisliti: u redu, to joj je valjda bio jedini napadaj pa nije reagirala, jer zašto bi netko čekao tri godine? E pa nije bio jedini. Do studenog 2024. i dobivene dijagnoze endometrioze crno na bijelo, ja sam, vjerovali ili ne, imala čak devet takvih napadaja.
Ja mislim da ti ovo imaš
Nekontrolirano drhtanje, ledeni znoj, grčevi od kojih se ukazuje bijelo svjetlo na kraju tunela, nekontrolirani proljev i povraćanje. I uzmimo u obzir i to da su mi menstruacije bile jako bolne (na način da prvi dan nikad nisam ustajala iz kreveta, a ostale pila po četiri ili pet tableta protiv bolova), obilne i mukotrpne i onih mjeseci kada napadaja nije bilo. Plus probava koja je i u danima bez mjesečnice bila katastrofalna, skoro svako jutro ili proljev ili bolni zatvor.
A onda se lani sve pogoršalo do razine da sam na bolovanju bila svaki mjesec, grčevi se više nisu pojavljivali samo tijekom menstruacije, napadaj se ponovio još dva puta, a mama mi je poslala intervju u kojemu pjevačica Ivana Kindl govori o svojoj borbi s endometriozom uz poruku: Ja mislim da ti ovo imaš. Kao grom iz vedra neba.
Čitala sam Ivanine riječi, opis napadaja, ostalih simptoma i pronašla se u apsolutno svemu. Ali opet se pojavio crv sumnje i nesigurnosti i ne, nema šanse da ja to imam, ja imam samo IBS, bolne menstruacije i ludu anksioznu glavu..
Ali ja sam isto tako sve rjeđe izlazila iz stana osim kad sam morala, odgađala izlaske, kave, druženja, pa čak i obaveze. Svu energiju sam jedva uspijevala uložiti u odlazak na posao, a i to je postajalo sve teže.
Grčevi su se počeli pojavljivati nenadano, ne samo tijekom menstruacije, probavne smetnje pojačavale su se tijekom cijelog dana, ne samo ujutro.
Školski primjer svih simptoma endonapadaja
Ignorirala sam činjenicu da imam svojeg ginekologa, znala sam koje je njegovo mišljenje i pronašla doktoricu o kojoj sam pročitala puno dobrih preporuka i otišla na pregled.
I čini se da je endometriozu teško dijagnosticirati i bez toga da se pregled odgađa tri godine jer sam tek nakon trećeg posjeta čula riječi: Morat ćete ipak na laparoskopiju, moguće je da je to ipak endometrioza. Jer najprije je zaključila da imam "samo dismenoreju", ali napadaj koji me pogodio baš tjedan dana prije trećeg dolaska k njoj bio je školski primjer svih simptoma endonapadaja i tada sam vidjela da je sigurna, da drugog odgovora nema. Da su sva uvjeravanja da su to samo normalni grčevi i IBS pali u vodu.
Odmah pri laparoskopiji s desnog mi je jajnika odstranjeno tkivo koje ga je obložilo, ali to nije jedini organ koji je pogođen.
Svi oni proljevi i probavni užasi koje sam godinama trpjela vjerujući da je to samo IBS i moja nesposobnost da se smirim dobili su drugo objašnjenje. Endometrijsko tkivo kod mene raste i oko crijeva. I to je ono što je zapravo uzrokovalo čestu bol u trbuhu, probavni kaos i stalne iritacije.
Nisam bila svjesna stanja do kojeg sam se dovela odgađanjem i uvjeravanjem u to da to nije ništa
S obzirom na to da je moje liječenje tek počelo, a počelo je hormonalnom terapijom i jakim lijekovima protiv bolova i grčeva, ne mogu još pisati o sretnom i uspješnom izliječenju i potpunoj kvaliteti života. Čeka me i operacija odstranjivanja tkiva s crijeva, a pomalo već zahvaća i lijevi jajnik pa će i on doći na red.
Ali vidim već prve pomake, ako ništa drugo, barem su se smanjili oni grčevi nepovezani s menstruacijom pa najveća agonija prođe nakon tih tjedan dana, a onda svaki neodgođeni izlazak iz stana i odrađeni radni dan slavim kao da je praznik.
Ovo nije kukanje, nije "joj, jadna ja", ovo je upozorenje na jednu bolest koja napada velik broj žena, a da one toga nisu ni svjesne. Ja nisam bila svjesna stanja do kojeg sam se dovela odgađanjem i uvjeravanjem u to da to nije ništa.
Sada znam što je, idem u borbu s tim dan po dan, metodom pokušaja i pogrešaka, uspona i padova, ali ne fokusirana na one trenutke kada ležim zgrčena s termoforom, nego na one kada možda ne živim život baš punim plućima, ali živim ga s onoliko zraka koliko mi je trenutno dopušteno i svaki dan koji je dobar, iskorištavam do maksimuma, uz male stvari i sve one ljude koji su ostali tu i imali strpljenja, koji su znali da ih ne odbijam zato što mi se ne da, nego zato što stvarno ne mogu.
A sigurna sam da ću uskoro moći i puno više, sad kada sam se na teži način naučila izboriti za sebe, sada kada imam dijagnozu i znam da niti jedna bol nije "samo u mojoj glavi".
