Nastao je ondje jedini privatni aerodrom u Jugoslaviji, niknule su ondje zgrade, povezale ih moderne ceste... Izgledalo je tada Borovo kao svjetski industrijski centar, a spontano se stvorila utopija o kakvoj današnje društvo može samo sanjati.
Duga tradicija obućarske proizvodnje iz Vukovara počela je još davne 1931. godine. Te je godine osnovana Tvornica Bata, tada tvornica gume i obuće, koju danas poznajemo kao Tvornicu obuće Borovo.
Kako je Bata došao u Vukovar?
Braća Tomaš i Jan Bata otvorili su prvu svoju tvornicu koncem 19. stoljeća u Zlinu u Češkoj. Ubrzo su postali jako uspješni pa su smišljali kako će proširiti tržište. Vukovar je privukao Tomaša Batu zbog promjena carinskih propisa pa je, u jeku svjetske krize, pokrenuo još jednu tvornicu – u predgrađu Vukovara. Bila mu je privlačna jeftina radna snaga, a Dunav mu je omogućio da šalje robu u sve zemlje uz Donji Dunav i u Prednju Aziju, piše Katarina Vukanović u stručnom radu Batina tvornica i naselje u Borovu kraj Vukovara.
Ubrzo je tvornica u Borovu postala jedna od najvažnijih karika u njihovom poslovanju, a u Vukovaru pokrenula gospodarski uspon.
Dostupni podaci pokazuju da je već 1931. u tvornici Bata radilo oko 500 radnika, dok ih je 1939., kada je u Europi počinjao Drugi svjetski rat, bilo više od šest tisuća, po čemu je Bata postala najveća tvornica u Kraljevini Jugoslaviji, piše Adriano Milovan na portalu Vukovar.
Kako bi radnici imali lijepi život, iste se godine (1931.) počelo graditi i radničko stambeno naselje – Bata Ville, danas poznato kao Borovo naselje.
Batin grad
U samo nekoliko godina, izgrađena su čak 122 stambena objekta u prepoznatljivoj boji neožbukane crvene opeke koju su koristili. Imali su vlastitu električnu centralu, radnički restoran, stadion, kino dvoranu i škole. Od 1932. imali su i vlastite novine – Borovo, prve tvorničke novine u bivšoj državi, govore podaci s Hrvatske tehničke enciklopedije.
U već spomenutom stručnom radu Katarine Vukanović stoji kako je Batin grad za Jugoslaviju toga doba bio primjer planske urbanizacije par excellence.
Osnovno je bilo odvojiti radnički dio od dijela za život – pa možemo reći da su ljudi toga doba bolje od nas znali odvojiti privatno od poslovnoga.
Sve je imalo svoj red pa se znalo tko gdje i kako živi. Samci su imali svoj hotel s 200 ležaja, obitelji kuće ili stanove, a smještaj su mogli dobiti samo vrijedni i disciplinirani radnici, nakon što bi prikupili godinu dana staža u Bati.
Stanarina je tada bila 120 dinara, režije nisu plaćali, a drva su mogli kupiti po niskim cijenama u skladištu firme. U novinama koje smo spomenuli svaki je dan objavljen jelovnik za sljedeći dan, a marende su tada koštale – od dva do pet dinara.
Svaka je kuća bila uređena za lagodan život i okružena zelenilom, a svaka je obitelj imala zasebni ulaz, vlastiti vodovod i električnu energiju. Vukanović prepričava i tekst iz tvorničkog glasila. U jednom se broju donose savjeti kako urediti dom i rasporediti namještaj:
Tako, između ostalog, piše kako se u kuhinjski ormar trebaju smjestiti namirnice poput brašna i kave te kako bi u kuhinji namještaj trebao biti bijeli. Prema istom članku, soba u prizemlju bi trebala biti dnevna soba, prostorija za zajedničko duženje, a u spavaćim sobama bi se pokrivala za krevet trebala slagati s uzorkom zavjesa.
U to je doba čak izlazio i Batin Priručnik za prodavače čarapa u kojemu je jasno objašnjeno kako prati čarape.
Dijelimo s vama dio koji se odnosi na pranje pamučnih čarapa:
Ove se čarape mogu prati u sapunici i to pri većoj toploti. Kod pamuka zadržava se nečistoća u porama između pojedinih vlakanaca. Pokazalo se da je dobro potopiti čarape pola dana prije pranja u hladnu vodu čime se postiže da se nečistoća potpuno rastvori ili rastvaranje bar olakša…
Koliko radiš – toliko imaš…
Bila je generalna filozofija toga doba, stoga ne čudi da su sve ove blagodati radnici izgubili kad bi napustili posao u Bati.
Međutim, otkaz njima baš i nije padao na pamet jer su imali dobre plaće, male troškove, a organizacija društvenog života također je bila na visokoj razini. Tako su imali svoj sportski stadion, mjesta za okupljanja i druženja, imali su čak i svoju zračnu luku koja ih je povezivala s Beogradom, Zagrebom, Bečom i Grazom, a ondje su mladi radnici, ako su htjeli, učili pilotirati.
Među njima je tada bila i Marija Đorđević, koja će kasnije u NOB-u biti prva žena pilot u Hrvatskoj, piše Vukanović, a citira Antu Duića.
U Batinom gradu bila je i ambulanta, vrtić za mališane od jaslica pa sve do škole, organizirali su posjete kazalištu, koncerte poznatih izvođača, a najbolje fešta bila je za Prvi maj. Sve su to organizirali kako bi opravdali njihov moto – nakon dobra rada, dobra zabava.
Imali su kulturno-umjetnička društva, sportska društva, poticali su odgovornost i natjecateljski duh, organizirali su ribolov, odbojku, streljaštvo, nogomet, boks i tenis, a podaci govore kako su se puno više pronalazili u sportu, nego pak u vjeri.
Vukovar je puno više od grada
Radnici su mogli na sve te proslave i događanja povesti i svoje obitelji, a često su organizirali i balove, čajanke i priredbe kako bi se povezivali, razmjenjivali iskustva i razvijali dobrosusjedske odnose.
Iako govorimo o nekim davnim vremenima, sve su ove kvalitete utkane u Vukovar i Vukovarce. Ondje se glava ne spušta dolje, ondje se pozdravlja s najširim osmijehom, ondje se šaka stišće najčvršće.
Usporediti prošlost i sadašnjost stvarno nije lako, stoga nećemo ni pokušati odgovoriti na pitanje je li prije bilo bolje.
Važno je samo da zapamtimo da je Vukovar puno više od grada pa čak i od Grada Heroja.
