Kad mališani dobiju dozu ljubavi, pažnje, suosjećanja i nježnosti – shvate što im je zapravo nedostajalo u životu.
Čim sam ga ugledala, kad su ga doveli ovdje, potekle su mi suze. Odmah sam se zaljubila u njega, govori gospođa Ana Mikulek za IN magazin.
Maleni šarmer Sandi jedno je od trinaestero djece koje je gospođa Ana sa svojim suprugom podigla na noge. Voljela ih je baš kao da su njezini, pružila im dom, školovala ih, s njima se igrala, učila ih i davala im važne savjete za život.
Najveća nagrada koju može dobiti jest iskreni zagrljaj i poljubac njezine djece.
Udomiteljstvom se bavi 40 godina i uživa u svakom trenutku koji provede, kako sama kaže, sa svojom djecom. Taj humani posao, baš kao i roditeljstvo, nije nimalo lagan.
Međutim, kad se mališani vole svim srcem, ništa nije problem. Obrisati suzu, dati savjet, usmjeriti, pa i smijati se iz petnih žila, sve su to trenuci koji u jednakoj mjeri ispunjavaju i udomitelje i njihovu djecu.
Najteže mi je kad dijete nema roditelje i nema se kome požaliti, govori gospođa Ana i napominje koje su to vrijednosti kojima je, po njezinu mišljenju, najvažnije naučiti mlade generacije kako bi kasnije u životu bili dobri ljudi.
Njezina priča nije motivirana novcem, već neizmjernom ljubavi koju nitko od nas ne može odglumiti.
Djecu smo, prije svega, učili poštenju. Da budu dobri prema drugim ljudima, prema drugoj djeci. Učili smo ih najbolje što smo mogli, govori udomiteljica Ana.
Kada je njezina biološka kći imala tri godine, u njihov su dom prvi put stigle djevojčice bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Među njima nikad nije radila razliku, a sve joj se one i danas rado vraćaju.
To je bilo pravo veselje u kući. Tko će s kime spavati, tko će prvi ići na kupanje, prisjeća se Ana i s osmijehom govori kako su njezine kćeri danas dobre žene i dobre majke. Kao što je ona njih svemu naučila, tako ona danas od njih prikuplja znanja, poput kuhanja, koje im baš jako dobro ide.
Dobra djela gospođe Ane nisu prošla nezamijećeno, a to joj je potvrdila i Nagrada za životno djelo za iznimne uspjehe ostvarene u promicanju o obavljanju udomiteljstva.
Ipak, najveća nagrada koju može dobiti jest iskreni zagrljaj i poljubac njezine djece, govori gospođa Ana dok joj maleni Sandi daje najslađu pusu. Osim što je malen, Sandi je i bubrežni bolesnik, pa su česti odlasci u bolnicu u Zagreb njihova svakodnevica.
Da imam 30 godina, ja bih otišla u dom i svakoga bih čuvala, zagrlila i dala im pažnje. Ljudi misle da udomitelji to rade za novac, ali reći ću vam da to nije nikakav novac, nastavlja gospođa Ana.
Njezina priča nije motivirana novcem, već neizmjernom ljubavi koju nitko od nas ne može odglumiti.
