S novom školskom godinom neizostavno se javljaju i nova roditeljska očekivanja od vlastite djece. Upisivanje na određene izvanškolske i izvannastavne aktivnosti, prosjek ocjena kojem se teži, stvaranje planova o upisu željene srednje škole – sve je to, podsvjesno ili svjesno, često u mislima roditelja.

No očekivanje nije nešto što je nastalo slučajno. Štoviše, ono je dio našeg života još od djetinjstva, a potom se taj obrazac nerijetko može preslikati i na našu djecu. Očekivanja su temeljena na iskustvima koje smo sami imali kao djeca.

Tada su naše mogućnosti i slika svijeta bili znatno drugačiji nego što su u odrasloj dobi. Ako je izostala roditeljska podrška, ta su iskustva bila nerijetko negativna. No bez obzira na to, prošla iskustva oblikuju naša očekivanja, pa tako i očekivanja koja imamo od svoje djece.

Primjerice, ako smo i sami nekada bili odlični učenici, s velikim brojem izvannastavnih aktivnosti, nerijetko to očekujemo i od svoje djece. Također je moguće da nismo ispunili ono o čemu smo sanjali kao dijete, pa sada pokušavamo „živjeti“ svoje nekadašnje „ja“ preko vlastite djece.

Dijete ne mora govoriti dva-tri strana jezika i biti vrhunski sportaš. Dovoljno je da bude sretno.

No ako se očekivanjima od djece pristupi na adekvatan način, ona ne moraju negativnu utjecati na dijete. Štoviše, mogu mu dati čak i određene smjernice, no i u tome treba imati mjeru.

Kako roditeljska očekivanja utječu na dijete?

O tome smo porazgovarali s Anitom Vadas, učiteljicom s dugogodišnjim iskustvom rada u školi te voditeljicom radionica za roditelje na kojima se često dotiče upravo takve tematike.

Djetetu je prirođeno da voli svoje roditelje. Voli ih bezuvjetno i za njih bi napravilo sve. Upravo to i radi. Nastoji realizirati sve što roditelj očekuje od njega, često i ne misleći o tome da ono samo možda to ipak i ne želi. To je nešto što želi roditelj, a dijete želi usrećiti roditelja. Iznimka su 'svojeglava' djeca, odnosno ona koja jasno kažu što žele, a što ne.

S druge strane, 'poslušna' djeca budu takva sve do puberteta. Dakako, naravno da velik broj djece uživa i u učenju i u izvannastavnim aktivnostima, no oni su ipak u manjem broju, ističe učiteljica Vadas.

Prihvaćanje djeteta i realnosti

Kada dijete ne zadovolji roditeljska očekivanja, često su na meti upravo učitelji ili sportski treneri.

Ako dijete u školi ostvaruje odličan uspjeh, sve je u redu. No ako nije, roditelj prebacuje djelomičnu ili potpunu krivnju na onoga tko to dijete podučava. Roditelj je očekivao da će učitelj posao odraditi tako da njegovo dijete bude odličan učenik. Slično je i na izvannastavnim aktivnostima.

Poruke koje roditelj šalje djetetu utjecat će i na njegov odrasli život

Često se djetetu daje do znanja da i učenju stranog jezika mora briljirati, a iznimka nije ni bavljenje sportom gdje su nerijetko prva tri mjesta jedina prihvatljiva. Ako dijete ne uspije, često ga se prebacuje na drugi sport, čime roditelj opravdava i sebe i dijete, napominje Anita.

Vrlo se često u školskoj praksi mogu susreti roditelji koji ne žele prihvatiti činjenicu da ne mogu sva djeca biti vrhunski sportaši ni odlični učenici, što vodi u začarani krug frustracija te značajno utječe na oblikovanje djetetove osobnosti i činjenice kako će u odrasloj dobi pristupati pojmu uspjeha.

Pohvalite djetetov uspjeh, bez kritiziranja

No kada dijete ostvari neki njemu značajan uspjeh, bilo da je riječ o sportu ili akademskom ostvarenju, posvetite tome pažnju.

Čak i kratki razgovor može napraviti veliku razliku. Primjerice, ako je dijete iz nekog nastavnog predmeta dobilo ocjenu koja prema vašem mišljenju nije zadovoljavajuća, samo pohvalite njegov trud a da pritom ne iznosite kritiku.

Izbjegavajte pitanja poput: Zašto nisi dobio peticu? Kako su drugi napisali? Koliko su dobili? Koliko je bilo petica? Tko je sve dobio jedinicu? Iako većina tih pitanja nije izravno povezana s djetetovim rezultatima, ono može osjetiti da ga uspoređujete s ostalima. Čak i ako nakon toga izgovorite pohvalu, dijete je već primilo prvotnu poruku. Nju će pamtiti, upozorava Anita.

Umjesto toga, usmjerite se na ono što je dijete dobro napravilo, kao i na njegove jake strane. Svako je dijete dobro u nečemu, a na roditeljima je da to podržavaju i vode ga.

Kako bi bilo da se zaista usmjerimo na djetetove dobre osobine i usmjeravamo ga prema njegovim afinitetima? Ono ne mora govoriti dva-tri strana jezika i biti vrhunski sportaš. Dovoljno je da bude sretno.

Neka samostalno uz vašu podršku odlučuje što će raditi. Neka se bavi onime što voli, toliko dugo dok mu se to sviđa. Ne zbog težnje za uspjehom, nego iz ljubavi i strasti, zaključuje Anita Vadas.