Ništa se u njoj zapravo ne događa, a događa se sve. Ljudi čekaju. Vrata se otvaraju. Netko nekoga ugleda. Slijedi zagrljaj. Kamera ne traži glavne likove jer ih nema - svi su jednako važni. Roditelji, djeca, partneri, prijatelji - stvarni ljudi i stvarni susreti.
U tom trenutku čujemo glas lika kojeg glumi Hugh Grant, tadašnjeg britanskog premijera, koji mirno i bez dociranja izgovara uvodnu misao filma.
Kad god me uhvati loše raspoloženje zbog stanja u svijetu, pomislim na dolaske na aerodromu Heathrow. Sve češće se govori da živimo u svijetu mržnje i pohlepe, ali ja to ne vidim tako. Čini mi se da je ljubav posvuda. Često nije dostojanstvena niti vrijedna vijesti, ali uvijek je tu – između očeva i sinova, majki i kćeri, muževa i žena, partnera, starih prijatelja.
Kada su avioni udarili u Blizance, koliko znam, nijedan telefonski poziv s tih letova nije bio poruka mržnje ili osvete - sve su bile poruke ljubavi. Ako malo pažljivije pogledate, imam osjećaj da je ljubav, zapravo, svuda oko nas.
Ono što ovu scenu čini trajnom nije njezina poruka, nego način na koji je ispričana. Bez naglašavanja, bez objašnjavanja. Samo niz prizora koji ostavljaju prostor gledatelju da u njima prepozna vlastita iskustva.
Aerodrom je pritom savršena kulisa. Mjesto privremenosti, žurbe i umora, ali i mjesto na kojem se jasno vidi tko nam je važan. U dolascima nema pretvaranja jer tamo su emocije kratke, instinktivne i iskrene.
Možda je upravo zato ova scena postala svojevrsni okvir za cijeli film, ali i za blagdansko vrijeme kojem se Zapravo ljubav redovito vraća. Ne kao utjeha, nego kao podsjetnik da se smisao često skriva u onome što ne smatramo velikim.
I da svijet, unatoč svemu, još uvijek stoji na tim tihim, svakodnevnim susretima.
