Ako ste žena, vjerojatno se sjećate djetinjstva u kojem se dečkima dozvoljavalo puno više toga nego nama ženama. Mi smo po nekoj uobičajenoj odgojnoj navici morale biti dobre, pristojne, sređene, mile, tihe, dok su dečki bili glasni, divlji, puni modrica od padanja i koječega.
Kad bi se curice igrale kao dečki, nekako to nije prolazilo. Curica nešto napravi dečku i odmah dobije lekciju da se to ne radi jer to ne rade dobre curice. Dečko nešto napravi curici, a curica dobije lekciju da je on samo dečko. Dečko maksimalno prođe s onim „nemoj je gnjaviti.“
Što nam govore (u zagradama) rečenice koje smo znali slušali, a i dan danas ih čujemo od nekih roditelja:
On je dečko (pa ne mora biti dobra curica kao ti, nego ga prihvaćamo takvim kakvim je).
Takvi su dečki (njima sve dozvoljavamo).
Tko se tuče, taj se voli (zapamti, udarac je znak ljubavi).
Jučer je jedan takav dečko zabranio mojoj kćeri da se popne na tobogan i malo ju je gurnuo. Ništa strašno. Da se ona zbog toga nije povukla i počela plakati.
Nije mi palo na pamet da prozborim pusti ga, ti si idi igrati nekamo drugdje, ali to je umjesto mene izgovorila druga majka pored nas. Mislim da je trenutak nakon toga osjetila munju iz mog pogleda.
Spustila sam se i zagrlila svoju curicu, a onda joj rekla Ne puštamo dječake da se ponašaju ružno prema curicama. Idi na tobogan i ne dozvoljavaj dečkima da ti govore što da radiš. Ako te gurne, snažno mu reci „STOP! PRESTANI!“
Suzdržavam se od učenja djeteta da vrati iako bih najradije rekla Ako te gurne, gurni i ti njega. No nasilje rađa nasilje, a ja nasilju ne želim učiti baš nikog.
Uvijek je učim da se zauzme za sebe i pokuša spriječiti udaranje. To nikako ne podrazumijeva ni udaranje drugog, ali ni povlačenje. Ako se netko treba povući, to je nasilnik.
Puna mi je kapa da muškarci zlostavljaju žene od djetinjstva do groba, a sve počinje s nevinim guranjem na dvorištu gdje se curice povlače.
Ne treba se s tobogana povući onaj kojeg guraju, već onaj koji gura druge. Ne želimo učiti svoju djecu da se sklanjaju pred grubijanima, niti ih želimo učiti da grubijanstvo pobjeđuje.
Uvijek je učim da baš nikad ne udari nikog, ako nekog slučajno sruši da mu pomogne podignuti ga, ako nekog pritom ozljedi, da ga zagrli… usmjeravam na to kako se drugi osjećaju i učim je empatiji. No čini mi se da moj „danski odgoj“ ne funkcionira na Balkanu di još navelike živi ona „tko se tuče, taj se voli.“
Naježim se od te rečenice. Nasilje nad ženama je izuzetno veliko, a mi i dalje malim glavicama usađujemo da je udaranje znak ljubavi. E pa nije!
Udaranje je znak slabosti.Tko se tuče, taj je slab i jadan. Tko se tuče, ne zna kontrolirati svoje emocije. Tko se tuče, treba odgovarati za svoje postupke.
Ne treba se s tobogana povući onaj kojeg guraju, već onaj koji gura druge. Ne želimo učiti svoju djecu da se sklanjaju pred grubijanima, niti ih želimo učiti da grubijanstvo pobjeđuje.
Spol ne opravdava nečije ponašanje. Niti bismo ikad trebali gledati to na takav način.
Majke dječaka, odgajate nečije buduće supružnike i očeve. Ne želite da postane nasilnik.
Majke curica, učite kćeri da se ne sklanjaju. I da na udarac ili povlačenje kečke gledaju kao na nešto strašno, nedopustivo i grozno. Zaustavimo normalizaciju udaraca!
