Ja nisam brojala godine, one su se samo trpale na moja leđa jedna za drugom, govori gospođa Vuković koja treninge vodi već 60 godina i sve te godine to radi – volonterski.
To nije ništa epohalno. Niti pjevam, niti sviram, niti sam pametna, jedino što me služi jest pamćenje. Tjelovježba je pospješila ne samo moju fizički kondiciju nego i psihičku jer sam preboljela puno raznoraznih boleština, a sve je to prošlo onako, usput, govori gospođa Vuković i ističe da radi isključivo sa ženama.
Ma što bih ja s muškima? Žene koje vježbaju sa mnom su i po 20 godina mlađe od mene, a možda i 30 godina. Starijih od mene nema ja mislim, dodala je, a njezine polaznice su rekle da je jako temperamentna.
Ne možemo je baš svi slijediti, onda ju malo usporavamo, govori polaznica Marica, a Jadranka kaže da je mislila da će to biti samo mahanje rukama i nogama, ali je morala popiti magnezij zbog upale mišića. Gospođa Đurđa kaže da zbog vježbanja ipak nije morala operirati koljeno i da se osjeća odlično, a upravo to je i glavna svrha rekreacije.
Odlaskom u penziju moraju biti prioritet rekreacija, čitanje, hodanje. Dogovori se sam sa sobom što je za tebe dobro da ne budeš teret svojoj obitelji, a najprije sebi.
Ipak, govori gospođa Đurđa, na prehranu ne pazi.
Ma dajte, molim vas, najdraža klopa mi je špek i ljuti feferoni. Slatko baš ne volim, alkohol ne podnosim, sokove doma pripremim, a kavu pijem samo u iznimnim situacijama, kad sam u kafiću, govori vitalna Samoborka i ističe da u jednoj stvari ipak možemo pretjerati – a to je smijeh. On je, kaže, najbolja terapija.
Cijeli prilog iz In magazina pogledajte u videu.
