Andreja voli svoje selo, najviše ju je privukao taj mir – tako blizu Zagreba, a opet dovoljno daleko od buke i kakofonije grada. Njezino je selo okruženo poljima i šumama, ali jedino što ga je nagrđivalo jest – željeznička stanica.
To je njihova veza sa svijetom, govori nam Andreja, mjesto s kojega odlaze i na koje dolaze, a izgledalo je tako ružno i zapušteno – sve dok naša sugovornica nije stvar uzela u svoje ruke.
Uvijek čekamo da netko drugi preuzme
Odlučila sam to promijeniti. Željela sam s veseljem doći na našu stanicu bilo da odlazim ili se vraćam. Umjetnica sam i znam koliko je bitno kako sve oko nas izgleda i kako utječe na naše raspoloženje. Željela sam u ljudima pobuditi osjećaj da je sve to naše, da se samo trebamo pobrinuti za nešto što je već sagrađeno našim novcem.
Razgovarala sam s ljudima na stanici o tom. Rekli da nema smisla, biti će uništeno. Na neki način, pobudili su bunt u meni i ojačali odluku da krenem u cijeli projekt. Meni je strašno zamoran stav, ništa se tu ne može, netko bi trebao, to stalno čekanje da NETKO poduzme nešto da bi nam svima bilo bolje. Odlučila sam da sam ja taj netko, svi smo mi taj NETKO u svom području, govori nam Andreja.
Ubrzo je kontaktirala HŽ infrastrukturu i dobila – pozitivni odgovor – i to odgovor pun oduševljenja i pohvala za tako divnu ideju.
Željela sam da ima veze sa okolinom, da ima seoski šarm i povezanost s tradicijom
Inspiracija su mi bile bake koje su nekad oslikavale svoje kuće. Dodala sam plavu boju kao poveznicu sa HŽ-om. Kako sam kiparica iz klase Mire Vuce, moja ljubav prema velikom formatu i skulpturi mi je jako pomogla. Skulptura je uvijek u jakoj interakciji s okolinom i kad je dobro postavljena u prostoru uvijek se dogodi čarolija. Taj osjećaj sam željela na našoj stanici, objasnila je.
Nakon nekoliko dana dobila je i službeno zeleno svjetlo i njezina avantura je mogla početi. Uz pomoć djece i supruga sve je bilo lakše. Prvo su zatvorili otvore gdje su nekad bili prozori, pripremili su podlogu, a nakon toga stavili projekt na čekanje jer je došla zima.
Ono što me je neizmjerno razveselilo je bila činjenica da pola godine nitko nije zašarao našu bijelu podlogu. Ljudi su se više brinuli o stanici i bili pažljiviji, zadovoljniji, istaknula je i dodala da se oko nje, za vrijeme realizacije ovog projekta, okupljalo puno zadovoljnih lica. Bilo joj je važno da pokaže djeci kako i jedan čovjek može potaknuti promjenu. Svaki dobrohotan čin ima smisla i uvijek se isplati.
Kad stvaraš - stvaraj ljepotu za sve
Stvaraj da bi nam svima bilo ljepše i bolje. Uživaj u onom što radiš, dobro je za tebe i dobro je za sve duge oko tebe. Poštuj ono što je već stvoreno i nadogradi, zaključila je Andreja.
Važno je napomenuti kako jedno dobro djelo pokrene lavinu, a Andreja je još podijelila s nama informaciju da je nepoznata dobra duša na njihovu stanicu donijela i četiri stolca kako bi što više ljudi moglo sjesti i uživati u njihovom novom pogledu.
Ali to nije sve…
Već kad smo s vama podijelili ovu lijepu priču, želimo istaknuti još jedan primjer koji nam je izmamio osmijeh na lice. Kolege s portala medjimurski.hr podijelili su s nama fotografije stanice Buzovec u Čakovcu.
Oronulu zgradu željezničke postaje Buzovec učenici Gospodarske i Graditeljske škole Čakovec, mladi graditelji i pismoslikari pretvorili su u pravu licitarsku ljepoticu.
Učenici Graditeljske škole pod mentorstvom učitelja Zdravka Kolarića, Siniše Medveda i Wolfganga Tuksara obavili su pripremne i sanacijske radove, dok su srednjoškolci iz Gospodarske škole pod vodstvom svoje nastavnice, akademske slikarice Ruse Trajkove, oslikali zgradu licitarskim motivima, piše međimurski.hr.
