Film Sam u kući, i to samo njegova prva dva dijela, pripada upravo toj kategoriji. No zašto su baš prva dva dijela, s Macaulayem Culkinom u glavnoj ulozi, nama toliko draga? Zbog čega te filmove povezujemo s blagdanskom tradicijom?
Kada se film pojavio 22.12., svijet je tek ulazio u novo razdoblje pop-kulture. Nastupala je era videokazeta, kućnih maratona i televizijskih programa koji su se slavodobitno predstavljali kao blagdanski raspored.
Nije bilo streaminga, nije bilo beskonačnih opcija, nije bilo današnje preplavljenosti sadržajem. Sve se odvijalo sporije, jednostavnije i s više pozadinske čarolije. Kad se jedan film pojavio u takvoj atmosferi i bio dovoljno šarmantan da nam se uvlači pod kožu, automatski je postajao dio naših obiteljskih rituala. Sam u kući bio je upravo takav.
Svaki detalj filma bio je poseban. Vrlo kaotično obiteljsko okupljanje koje je izgledalo kao nešto što se događa samo u američkim kućama, ali nam je istovremeno bilo blisko; Kevin, mali buntovnik s kojim se svako dijete potajno identificiralo; Harry i Marv, možda najzabavniji par filmskih negativaca kojeg se itko može sjetiti; te glazba Johna Williamsa koja, već s prvim tonovima, izaziva osjećaj blagdanske topline.
Za milenijalce, Kevin je bio dijete kakvo smo potajno htjeli biti. Slobodno, snalažljivo, odvažno i dovoljno hrabro da se suprotstavi odraslima, provalnicima i vlastitim strahovima.
Dok je većina nas živjela pod pravilima i nadzorom, Kevin je predstavljao jednu idealiziranu verziju djetinjstva u kojoj se svijet, iako pun izazova, mogao kontrolirati uz malo mašte, kreativnosti i limenke boje koja se otkotrlja niz stepenice.
Njegova neovisnost bila je naš san, ali san koji je zvučao dovoljno uvjerljivo da ga poželimo barem nakratko proživjeti.
Posebno je važno i to što su prva dva nastavka ispričala priču koja je emocionalno imala smisla. Prvi dio usredotočen je na strahove: od samoće, mraka, odvojenosti, odgovornosti. Kevin prolazi kroz lepezu emocija koje dijete može vrlo jasno razumjeti i upravo zato film ostaje urezan u pamćenje.
Drugi dio, smješten u zimski New York, donosi nešto potpuno drugo: avanturu, slobodu, dječju ekstravaganciju i osjećaj da je svijet velik, ali i dalje zabavan i topao. New York prikazan kroz Kevinove oči izgleda kao mjesto gdje je sve moguće, baš kao što smo mi, kao djeca, vjerovali da je cijeli svijet igraonica.
Ovdje leži i odgovor na pitanje zašto samo prva dva nastavka imaju kultni status. Sve što dolazi poslije gubi upravo ono što je činilo srž – Macaulaya Culkina, karizmu originalnih negativaca, posebnu glazbu, prepoznatljivu vizualnu estetiku i emocionalnu vjerodostojnost.
Ostali nastavci pokušavaju kopirati formulu, ali bezuspješno. Publika to osjeti gotovo instinktivno. Nije stvar u zapletu, nego u osjećaju, u nekoj vrsti emocionalne kemije koja se dogodi samo jednom.
Krećemo. Vrijeme je za Božić.
Fenomen tog filma leži i u univerzalnom humoru koji savršeno stari. Film koristi tzv. slapstick humor, fizičke gegove koji su jednako razumljivi u Zagrebu, Tokiju ili Buenos Airesu.
Kultura ne igra presudnu ulogu, jezik nije prepreka, a vrijeme ne umanjuje komiku. Pad niz stepenice, opečene ruke na kvaki, let glačala – sve to ostaje jednako smiješno bez obzira na to gledamo li film sa šest ili trideset šest godina. U vremenu kada je humor često postao sofisticiran, ironičan ili referencijalan, "Sam u kući" ostao je jednostavan, i baš zato univerzalan.
No vjerojatno najvažniji razlog zašto se svakog Božića vraćamo Kevinu jest nostalgija. Milenijalci su generacija koja je vrlo svjesna nostalgije kao emocije i aktivno joj se vraća. Odrasli smo uz VHS kazete, prve TV maratone, božićne reklame koje su dugo trajale i osjećaj da se prosinac prepoznaje po filmovima koji se ponavljaju.
"Sam u kući" nije bio samo film koji smo gledali – to je bio film koji je označavao početak blagdana. Kad bi se pojavio na programu, to je bio trenutak koji je govorio: Krećemo. Vrijeme je za Božić.
U vremenu u kojem milenijalci žongliraju karijerama, kreditima i preopterećenjem Sam u kući predstavlja tiho utočište i naprosto dva sata osjećaja sigurnosti, topline i povratka u vrijeme kada je najveći problem bio hoće li Kevin uspjeti pobijediti Mokre bandite.
