Međutim, često se upravo na toj pozornici razotkriju svi slojevi netolerancije koji tinjaju u pozadini društvenih mreža i komentara.
No kakve veze imaju ovaj dan i Eurosong, čije se finale održava upravo danas?
Eurosong je već desetljećima više od glazbenog natjecanja. Za mnoge je to platforma na kojoj se slavi autentičnost, razbija predrasude i afirmira sloboda izražavanja.
Tijekom godina vidjeli smo nastupe koji su rušili tabue i otvarali društvena pitanja. No, upravo zbog toga, Eurosong je i mjesto na kojem netolerancija izlazi na vidjelo – osobito kada predstavnici odstupaju od očekivanih normi.
Tako je bilo i prošle godine kada je pobijedio Švicarac Nemo, prvi otvoreno nebinarni pobjednik Eurosonga.
Reakcije na njegovu pobjedu, posebno u našim krajevima gdje se smatralo da je naš Baby Lasagna odnosno Marko Purišić bio nepravedno zakinut, bile su, najblaže rečeno, vrlo burne.
Nema se opisivalo nimalo lijepim pridjevima, a ništa drugačije nije bilo ni kada je odlučeno da će Hrvatsku ove godine predstavljati Marko Bošnjak.
Je li drugačije zaista lošije?
Većina nas ima unutarnji kompas koji nas vodi prema onome što smatramo "normalnim" – kako se odijevati, koga voljeti, kako govoriti, što osjećati, a sve je to zbog okruženja u kojem smo odrasli.
Ono što je nekome normalno, drugome ne mora biti, i obrnuto. No što se događa kada netko iskoči iz tih zadanih okvira? Vrlo često postaje meta komentara i osuda. U tim trenutcima ne promišlja se o empatiji ili dijalogu, nego se refleksno aktivira prosudba.
Marko Bošnjak postao je ogledalo tog fenomena. Njegova emocionalna izvedba, ekspresivnost i osobnost izazvali su buru reakcija. No val mržnje nije bio usmjeren samo na njegov glazbeni stil, nego na njegovu pojavnost, ali i na otvorenu homoseksualnost, što se očito pokazalo kao preveliki izazov za veći dio publike.
Kada se suočimo s nečim što ne razumijemo ili nas podsjeti da postoji više mogućih identiteta, može se javiti nesigurnost. U toj nesigurnosti, neki posegnu za napadom. Odbacivanje postaje alat za vraćanje osjećaja kontrole.
Marko je pak, suočen s nizom uvreda, u jednom trenutku odlučio progovoriti. Njegov ton bio je vrlo oštar, ali razumljiv.
Kad te se svakodnevno dovodi u pitanje, obrana postaje nužna.
Umjesto da analiziramo njegov odgovor, možda bismo trebali analizirati šutnju onih koji su napade promatrali bez riječi.
Zanimljivo je usporediti reakciju publike na Marka s reakcijom na Baby Lasagnu godinu ranije. Dok je Baby Lasagna bio dočekan kao nacionalni junak, drugi Marko se suočio s nepovjerenjem, pa čak i prezirom.
Takve razlike u percepciji često nisu vezane uz kvalitetu glazbe, već uz to koliko se netko uklapa u dominantne narative i estetske predodžbe koje držimo prihvatljivima.
Društvene mreže su pak, čini se, bile savršena pozornica za one koji vrlo vjerojatno to isto nikada ne bi izgovorili Marku u lice da se nađu pred njim. Lako je u bespućima interneta, često pod lažnim profilima i bez profilnih fotografija, dijeliti sve ono što nam je na umu. Ondje se lako dijele stavovi, ali rijetko preuzima odgovornost.
Eurosong je pritom savršena metafora. Naizgled, sve je dozvoljeno – sve boje, svi izrazi, svi identiteti. No ispod te šarene površine i dalje postoji vrlo jasan sud: tko je simpatičan, a tko "previše"? Tko je ekscentričan na prihvatljiv način, a tko izlazi izvan okvira?
Ne moramo prihvatiti sve, ali možemo biti ljudi
Nitko ne traži da svi budu isti, niti da svi sve prihvaćaju. No poštovanje bi trebalo biti najmanje pšto možemo napraviti. Različitost nije prijetnja, već podsjetnik da svijet nije crno-bijel.
Kada bismo pokušali razumjeti prije nego što osudimo, možda bismo otkrili da se u toj različitosti krije mnogo ljepote. Pa kakav bi bio svijet da svi jednako izgledamo, da se svi jednako izražavamo, da svi imamo jednake hobije ili da baš svi imamo jednake poglede na svijet? Zvuči vrlo monotono i dosadno.
S druge strane, biti drugačiji zvuči zanimljivije, uzbudljivije, a često se opisuje i kao hrabro.
Kao što je Baby Lasagni trebalo mnogo hrabrosti da iznese svoju drugačiju glazbu, za što su mu trebale godine, tako je trebalo hrabrosti i našem ovogodišnjem predstavniku izaći na pozornicu.
Kakav bi bio svijet da smo baš svi jednaki izgledom, hobijima, interesima? Dosadan, u najmanju ruku.
Međutim, to se ne bi trebalo uopće opisivati kao hrabro. Trebalo bi biti normalno.
Biti drugačiji ne znači biti protiv svega. Biti drugačiji znači postojati u svom punom sjaju. Bilo da je riječ o seksualnosti ili čemu drugom, o tome se uopće ne bi trebalo raspravljati na način koji je danas prisutan na društvenim mrežama.
Koji je smisao zadiranja u nečiju intimu? Čini li to ikako naš život boljim? Jesmo li sretniji sami sa sobom kada izvrijeđamo nekoga koga zapravo uopće ne poznajemo ili time zapravo samo na vidjelo dolaze naše nesigurnosti?
Možda danas komentiramo Marka Bošnjaka, ali sutra to može biti netko nama blizak. Ili mi sami.
