To je ono što ih usrećuje, a za to postoji konkretno psihološko i neurološko objašnjenje.
Jedno od najpoznatijih istraživanja o darivanju proveli su Elizabeth Dunn i Michael Norton sa Sveučilišta u Nebraski i UBC-ja. Njihovi objavljeni rezultati pokazali su da ljudi koji potroše novac na druge prijavljuju višu razinu sreće nego oni koji isti iznos potroše na sebe. Usto, duže ostaju sretni nego oni koji su novac potrošili na sebe.
Razlog je jednostavan: kada nekomu nešto poklanjamo, aktivira se sustav nagrađivanja u mozgu, posebno područje zaduženo za osjećaje zadovoljstva i povezanosti. Taj proces je toliko snažan da brojna istraživanja govore kako prosocijalno ponašanje, a darivanje to jest, djeluje gotovo poput prirodnog antidepresiva. Neurološki gledano, davanje nas "podiže" jer osjećamo da smo učinili nešto smisleno i vrijedno.
Darivanje potiče lučenje oksitocina, hormona zbog kojeg osjećamo bliskost, nježnost i pripadnost, upravo one emocije koje želimo osjetiti u blagdansko vrijeme.
U blagdansko vrijeme darivanje poprima još dublji smisao. Ne poklanjamo samo predmete – poklanjamo svoje vrijeme, pažnju i emociju. Ljudi koji vole darivati često imaju izraženiji kapacitet za empatiju. Njima je važno vidjeti osmijeh osobe koju vole, važno im je da se čuju nečije želje i da se netko drugi osjeti voljeno. Poklon postaje produžetak njihove nježnosti.
Osim što nas čini sretnijima, darivanje nas dugoročno povezuje, smanjuje stres i povećava osjećaj svrhe.
Božić pojačava taj učinak jer se u ovom razdoblju naglašava ideja zajedništva. Oni koji vole davati često osjećaju da upravo darivanjem stvaraju mostove među ljudima i zato ih to ispunjava više nego primanje. Za njih poklanjanje nije transakcija, nego ritual povezivanja.
Zašto je nekima neugodno primati poklone?
Zanimljivo je da ljudi koji najviše vole poklanjati često imaju i određenu nelagodu oko primanja poklona. To može dolaziti iz više izvora: neki osjećaju da će biti "dužni", neki se brinu da ne znaju pokazati dovoljno zahvalnosti, a neki su jednostavno navikli na to da su oni koji daju, pa im je uloga primatelja nova i pomalo ranjiva.
No primanje poklona zapravo je čin dopuštanja — dopuštamo drugoj osobi da nas vidi, da nam ugodi, da uloži trud u nas, a za ljude koji su navikli biti snažni, samostalni ili orijentirani prema drugima, to može biti emocionalno zahtjevnije nego što izgleda.
Za neke osobe darivanje nije samo navika nego i dio identiteta. Oni se vide kao ljudi koji podržavaju, pomažu i donose radost drugima. Zato im Božić postane idealan teren na kojem njihova najljepša verzija dolazi do izražaja.
Ne treba zanemariti ni kulturološki utjecaj: u mnogim obiteljima djeca uče da je "bolje dati nego primiti", pa ta izreka s vremenom postane unutarnja vrijednost.
No treba spomenuti i drugu stranu medalje: darivanje ponekad može postati način traženja potvrde, ljubavi ili osjećaja kontrole nad odnosima.
Ipak, tijekom Božića te nijanse obično nisu dominantne — prevladava želja da se drugima učini dobro, da se stvori toplina u domu i da se naglasi važnost bliskih odnosa.
