Unatoč brojnim pomacima u borbi za rodnu ravnopravnost, jedno pitanje i dalje uporno lebdi nad glavama mnogih žena, osobito onih koje su majke: Kako balansirate posao i obitelj? Ono što je još upadljivije jest činjenica da se to pitanje (gotovo) nikada ne postavlja muškarcima. Zašto?
Tijekom povijesti uloga žena bila je uglavnom vezana uz kuću, djecu i skrb o drugima. Muškarci su, s druge strane, smatrani hraniteljima, onima koji izlaze u svijet i osiguravaju materijalnu egzistenciju obitelji.
Ovakva podjela rada ukorijenjena je ne samo u kulturnim normama nego i u zakonodavstvu, religijskim učenjima i ekonomskim strukturama.
Iako su žene danas obrazovanije nego ikad, zaposlene u svim sektorima, uspješne poduzetnice, znanstvenice, liječnice, političarke i još mnogo toga, percepcija njihove "primarne" uloge kao majki i skrbnica nije nestala.
Sociologija ovaj fenomen tumači kroz koncept tzv. "intenzivnog majčinstva". Riječ je o normi koja od žena očekuje da budu posvećene, emocionalno dostupne, uvijek spremne žrtvovati vlastite potrebe za dobrobit djece.
U tom svjetlu, zaposlenost žena nerijetko se percipira kao prijetnja toj normi. Ako majka puno radi, putuje, bavi se sobom ili svojom karijerom, pitanje Kako sve to stigneš? reflektira ne samo znatiželju, već često i suptilnu osudu.
Muškarci, s druge strane, nisu opterećeni istim normativnim pritiscima. Čak i kada sudjeluju u odgoju djece, društvo ih za to nagrađuje, promatra kao posebne, pohvalne očeve, dok se žensko roditeljstvo uzima zdravo za gotovo.
S psihološkog aspekta, važno je istaknuti emocionalni teret koji neravnomjerna očekivanja ostavljaju na ženama. Mnoge žene osjećaju stalnu krivnju jer imaju dojam da ni na jednom planu nisu "dovoljno dobre".
Ako su uspješne na poslu, propituju svoju prisutnost kod kuće. Ako pak ostanu duže s djecom, postavlja se pitanje profesionalnog zaostatka. To je emocionalni zamor koji se rijetko spominje, ali duboko utječe na mentalno zdravlje i opći dojam zadovoljstva ženina života.
Zanimljivo je da čak i kod parova koji dijele kućanske obveze i odgoj djece, žene često preuzimaju tzv. "mentalno opterećenje". To uključuje planiranje, podsjećanje, koordinaciju – sve ono što je nevidljivo, ali ključno za funkcioniranje obitelji.
Ta nevidljiva odgovornost stvara dodatni pritisak i doprinosi dojmu da žene rade dva posla – na radnom mjestu i nakon toga kod kuće.
Često se očekuje da će žena biti ona koja preuzima veći dio brige o djeci i kućanstvu, čak i kada istovremeno gradi ozbiljnu karijeru.
Promjene koje se ipak događaju?
Unatoč svemu, pomaci postoje. Sve više muškaraca aktivno sudjeluje u odgoju djece, koristi roditeljski dopust i preuzima dio kućanskih obveza.
Tvrtke koje njeguju rodnu ravnopravnost sve više uviđaju važnost fleksibilnosti radnog vremena, podrške roditeljima oba spola, kao i promicanja kulture u kojoj su i očevi viđeni kao ravnopravni skrbnici.
Kao društvo, moramo prepoznati vrijednost emocionalnog i organizacijskog rada koji često ostaje nevidljiv.
Moramo prestati slaviti muškarce zato što "pomažu" u kući i početi ih gledati kao ravnopravne sudionike. Također, vrijeme je da prestanemo automatski pitati žene kako balansiraju posao i obitelj, osim ako to pitanje ne postavljamo jednako i muškarcima.
Dan obitelji idealna je prilika da se ne prisjetimo samo važnosti obitelji, već i da kritički promislimo o rodnim ulogama unutar nje.
Pitanje "kako žena sve stiže" ne smije biti norma, već indikator da je još posla pred nama u stvaranju ravnopravnijeg društva.
Roditeljske uloge nisu biološki zadane, već društveno oblikovane i promjenjive, a promjena počinje upravo pitanjem: zašto to i dalje pitamo samo žene?
