Hrvati dugo žive u roditeljskim domovima, po mišljenju mnogih i predugo. Zbog toga se nemali broj puta suoče s osudama i imaju potrebu opravdavati se i braniti zbog toga što se još uvijek nisu osamostalili.
Suživot s roditeljima nakon dvadeset pete ili tridesete godine pod stigmom je nečega sramotnog, no potrebno je zapitati se je li to doista i opravdano.
Zabadati nos u razloge zbog kojih netko još živi s roditeljima nepristojno je jednako kao i propitivanje bilo kojih drugih tuđih razloga i izbora.
Možda osoba jednostavno nije u financijskoj mogućnosti plaćati sve što dolazi uz samostalan život. Ako i ima za plaćanje računa i svih potrepština, možda nema i za stanarinu, a o kupnji vlastitog stana u današnje je vrijeme vrlo teško pomišljati.
Ako se ne radi o financijskim neprilikama, moguće je da je bila riječ o nekoj bolesti ili još uvijek jest, teškom prekidu ili razvodu ili bilo kojoj drugoj prepreci zbog koje smo primorani svoje život nastaviti s roditeljima ili im se vratiti.
Dakako, nećemo se zavaravati i reći da komocija tu ne igra ulogu, naravno da je puno sigurnije i lakše ići kroz život kada znamo da se ne moramo brinuti o tome hoćemo li imati skuhan ručak ili oprano rublje onda kada to sami ne stignemo.
Korak u samostalan život nije lako napraviti i često nas upravo ta želja za komocijom i sigurnošću roditeljske brige i utjehe koči i sprječava da se ohrabrimo krenuti dalje bez njihove pomoći.
Koji god razlog bio, suživot s roditeljima ne bi se trebao promatrati isključivo kao teret na njihovim leđima, s odraslim djetetom koje uživa u komociji.
Ušteda, ali i kvalitetno druženje
Da život s roditeljima može biti svjesno dobar izbor kojeg se osoba nimalo ne bi trebala sramiti, potvrđuje i 27-godišnja Lucija, koja o dijeljenju životnog prostora s roditeljima govori s osmijehom na licu. Da, završila je fakultet i nije nezaposlena, ali za korak prema samostalnom životu odlučit će se tek kada za to bude u potpunosti spremna, financijski, a i općenito.
Zaposlena sam, zadovoljna poslom, zarada je u redu, a dok živim s roditeljima, mogu i uštedjeti jer troškove dijelimo. Na taj način štede i oni i sviđa mi se kako funkcioniramo u kućanstvu. Osim toga, jako volim društvo i još uvijek se ne mogu zamisliti sama u stanu. Kada osjetim da sam spremna na to, odselit ću se. Ili ako nađem partnera ili prijatelja ili prijateljicu za koje ću znati da ćemo dobro funkcionirati zajedno u stanu. Tek sad kad sam odrasla, osjećam da vrijeme s roditeljima provodim kvalitetnije i s puno više ljubavi i razumijevanja nego dok sam bila mlađa i buntovnija.
Poštujemo prostor i vrijeme koje svatko od nas troje želi za sebe, ali se i jako dobro provodimo gledajući zajedno filmove, serije, igrajući društvene igre. Živimo kao tri samostalne i financijski neovisne individue, svatko od nas ide kamo kod želi, ali zajednički obiteljski trenuci jako nas usrećuju.
Dragocjeno zajedničko vrijeme
Ta djevojka ističe da je vrijeme provedeno s roditeljima dragocjeno i da je sigurna u to da bi za dvadeset ili trideset godina kada njezinih roditelja možda više ne bude, veoma žalila za svim trenucima koje nije provela s njima te susrete odgađala zbog previše posla ili drugih obveza, istovremeno živeći daleko od njih.
Financijsko olakšanje i roditeljima i djeci jer dijele kućanske troškove, ali i poslove, svakako se ističe kao velika prednost suživota s majkom i ocem u odrasloj dobi. No ono što je doista neprocjenjivo jest kvalitetno provedeno zajedničko vrijeme.
Mnogi u kasnijoj dobi najviše žale zbog svih trenutaka koje nisu uspjeli provesti s roditeljima, svih propuštenih poziva, otkazanih obiteljskih ručkova i druženja, svega onoga što je tada bilo prioritet, a za majku i oca činilo se da se podrazumijeva da su uvijek tu i da će za njih uvijek biti vremena. A kasnije se ispostavi da ga nije bilo.
Loše statistike, ali svatko ima pravo na svoj izbor
Ne samo da mladi Hrvati žive s roditeljima duže nego što je uobičajeno, već zapravo tako žive najduže od svih drugih Europljana te su u tome rekorderi. Naime, dok je europski prosjek odvajanja od roditelja između 26 i 27 godina, mladi u Hrvatskoj iz roditeljskog se doma odsele tek s 33 godine ili kasnije.
Na tu se činjenicu uglavnom gleda prijekorno i nikome nije ugodno priznati da životni prostor još uvijek dijeli s roditeljima jer uz to priznanje idu pretpostavke o gotovanstvu i komociji te se misli da je to nečiji odabir jer mu je tako lakše i ugodnije i ne želi se odvažiti izići iz zone komfora i organizirati samostalan život.
Nisu svačiji razlozi isti. No bilo da je riječ o ozbiljnijim problemima koji onemogućuju osamostaljivanje ili o željenom izboru u kojemu ne vidite ništa loše (jer u njemu i ne mora biti ništa loše), nitko vas nema pravo ispitivati o tome zašto još uvijek živite s roditeljima, a još manje zbog toga vas osuđivati.
Vrlo često ljudi tek na kraju počnu mesti ispred svoga praga pa koliko god se na tu statistiku gledalo kao na nešto negativno, ako ste i vi unutar nje, ne morate se nikome opravdavati. Ako su svi drugi izbori koje imamo slobodni, onda bi trebao biti i ovaj.
