Više ne može svaki dan dugo spavati i zaspati. Svi smo doma teške spavalice pa se za vrtić budimo oko 8 sati. I iako nam je vrtić preko puta stana, uvijek zakasnimo i dođe iza 9 sati, do kada je kao pristojno doći. Ali tu smo baš loši i u najboljem slučaju iz stana izlazimo u 9 da bi pred vrtić došli 2 minute nakon.
Odgajateljice nas prime svaki dan. Ali učitelji vjerojatno neće. Ne ako nam je to modus operandi.
Polazak u školu zaista jest prekretnica: kraj jednog svijeta i ulazak u drugi.
Vrtić i škola su dva potpuno različita načina života.
U vrtiću je dijete dijete. Igra je glavni alat učenja, tempo je jako fleksibilan, a pogreške ne ulaze u evidenciju.
U školi dijete ulazi u strogo određeni tempo, gdje se greške u pravilu ne toleriraju, a svako odmicanje od kalupa posebno se razmatra. To što si fantastičan u crtanju ili skakanju kao da postaje manje bitno od toga koliko su dobar u matematici ili engleskom. u dio procesa.
U vrtiću te nitko ne ocjenjuje. Svi su jednaki. U školi ocjene rade razliku. Svaki dan.
Drastična razlika
U vrtiću dijete uči kroz odnos. U školi se pak uči kroz zadatak. Bitan je rezultat. Ono što u vrtiću nije bilo bitno, bilo je bitno samo da sudjeluješ. I to ako želiš. U školi te ne pitaju bi li učio prirodu i društvo, učiš je i bok.
U vrtiću te pitaju "kako se osjećaš". U školi nećeš čuti to pitanje, nego ono "jesi li napravio zadaću".
Razlika je baš drastična. Škola označava kraj jednog poimanja sebe i svijeta i početak drugog, s dosta različitim sustavom vrijednosti. Zato vrtićko doba zovemo dobom bezbrižnosti koju vjerojatno više nikad neće osjetiti. Barem ne bez neke osude društva sa strane kako bi “trebali biti ozbiljniji”.
Ali ne treba dramiti oko škole. Škola nije nikakva prijetnja i rezač krila. Mi kao roditelji imamo dovoljno prostora da ponovo ta krila zalijepimo.
Puno roditelja čujem kako više-manje u šali govore "vidjet ćeš ti kad kreneš u školu". I sama sam kriva po tom pitanju. Moja malena je velika spavalica koja se ujutro teško budi za vrtić pa je znamo zezati "Za školu ćeš se morati dizati puno ranije!"
Ispada da djecu plašimo školom. Ja mislim da je pripremamo, ali da, pomalo zvući ovo s dizanjem kao neko upozorenje da je škola opaka.
Ali škola nije opaka ni kazna. zapravo je to izlazak djeteta u svijet koji se ne vrti samo oko njega. A to je važno za odrastanje i socijalizaciju.
Ne smijemo djecu plašiti školom
Važno je da dijete nauči da postoje obveze koje se ne biraju, ali se mogu savladati. Da postoje pravila koja nisu tu da ga kazne, nego da mu pomognu da se snađe među drugima. Da postoje rokovi, ali i ljudi koji pomažu kad zapneš.
Škola je mjesto gdje dijete prvi put uči da neće uvijek biti najbolje, ali da je i dalje dovoljno (nadam se!). I tamo dijete neće uvijek dobiti "Bravo!" (kao što ga ne bi trebalo dobivati ni doma za svaku lijepu sitnicu koju napravi), no to ne znači da ne vrijedi.
Škola je zaista bitna za našu djecu. Ono što im postavlja granice ne trebamo shvaćati kao atak na njih i njihova krila. I mi roditelji ne smijemo djecu plašiti školom kao babarogom.
Trebamo ih pripremiti, reći im istinu o tome što se očekuje, ali bez dramatiziranja. Da, dolaze obaveze. Da, nećeš moći uvijek birati što ćeš raditi. Ali dolaze i nova prijateljstva, nova znanja i osjećaj da možeš više nego što si mislio. Zamisli što ćeš sve znati i moći sam/a!
Strah nikad nije dobar motivator. Trenutačno je uspješan u raznim situacijama, sli dugoročno ipak je bolje biti pozitivnog stava.
I molim vas, bez pritiska na djecu ako dobiju trojku ili četvorku. Ovo što se danas događa, s poplavom petica, prati i poplava anskioznosti i depresije kod mladih. Najviše zbog ambicija roditelja koji preko djece pokušavaju pokazati sebi i okolini da su uspješni.
Biti uspješan roditelj nema baš nikakve veze s ocjenama djeteta. Znamo svi one koji su prolazili s pet, a nisu dobri ili sretni ljudi.