Profesor s Filozofskog fakultete Hrvoje Klasić, prokomentirao je za podcast kako je trajanje školskog sata od 45 minuta u školama, odnosno 90 minuta na fakultetima, koncept koji bi valjalo mijenjati.
Kao profesorica po struci, kao netko čije kolege rade po školama i fakultetima, ali i majka predškolarke jako sam zainteresirana za temu edukacije djece. I moram priznati da sam se malo iznenadila što jedan profesor zagovara skraćivanje sata da bi kao primjer odličnog načina usvajanja gradiva naveo učenje kroz Twitter. Jednako kao i puno roditelja koji su komentirali tu objavu na društvenim mrežama.
Jer ako je nešto djeca previše rade ovih dana i godina, to je definitivno bivanje na društvenim mrežama. Znam da na popularnim društvenim mrežama ima edukativnog sadržaja , ali zaista je nemarno da djecu tjeramo na platforme za koje već sad znamo da dugoročne štete kognitivnom razvoju djece.
A o opasnostima koje nude po pitanju samopouzdanja, anksioznosti, depresije i drugih negativnih posljedica da ne govorimo. Svi znamo da je onaj edukativni dio društvenih mreža kap u moru zabavnog ili opasnog sadržaja koji ih tjera da doomscrollaju satima.
Velik pad fokusa i koncentracije
Djeca danas imaju smanjenu moć koncentracije, kognitivne sposobnosti shvaćanja i razumijevanja su im danas opako u padu te im treba duplo (a ponekad i više) vremena da usvoje gradivo koje su prije 10 ili 20 godina sasvim normalno usvajali učenici njihove dobi. Onda kada nije bilo interneta.
Ne govorim o tome da se i dalje u školama uče daleko beskorisne stvari, da poneka gradiva nemaju previše smisla u današnje vrijeme i da djeca i dan danas iz škole izlaze glava punih informacija koje im možda nikad neće trebati u poslovnom životu…
Nisam u svemu stručna, ali ne gledam tupo u osobu ili ekran kad se spomene "mitohondrij." Škola mi je dala puno toga za što nisam bila zahvalna tijekom školovanja. Da, moglo je puno toga biti bolje, jako puno toga…
Moram priznati i sam ja kao mlada gunđala protiv raznoraznih nepotrebnih gradiva, no kad sam odrasla zaista mi je bilo drago da sam kroz školovanje dobila širok spektar znanja i da mogu s većinom osoba popričati o nekoj temi.
Školstvo je kod nas uvijek bilo usmjereno na puko učenje podataka, a ne njihovo razumijevanje. To je najčešća zamjerka svih koji smo prošli kroz domaći sustav.
No ovdje se potegnulo pitanje trajanja školskog sata kao nečeg zastarjelog. Jer djeca očito ne mogu izdržati biti koncentrirani 45 minuta ili 90 minuta.
Je li skraćivanje sata dobar put?
Ako smo došli do toga da djeca više ne mogu sjediti 45 minuta na satu, ali zato bez problema mogu sjediti 4-5 sati gledajući TikTok i YouTube videa, što je zapravo problem: to što smo djeci uništili mogućnost koncentracije jer smo im dali mobitele u ruke dok im se mozak još razvija ili to što od djece očekujemo da usvoje znanja koja će im pomoći da ne budu fahidioti?
Nisam sigurna da je put skraćivanja sata dobar put. Štoviše, ako djeci danas treba duplo više vremena da osvoje gradivo, tom logikom bi se sat trebao produžiti želimo li da znaju približno onoliko koliko smo mi učili. Ili im treba stalno spuštati kriterije, kao što su očekivali oni u medicinskoj školi ove godine?
Želite li da vas sutradan liječe ili vam posao rade ljudi koji nemaju dovoljno koncentracije i sposobnosti da nešto nauče i obave? Hoćemo li u budućnosti posjete liječnicima skratiti na 3 minute, da bude u skladu s Instagram reelsima?
Umjesto da mislimo kako je nastavni sat predugačak jer djeca danas nemaju mogućnost koncentracije zbog sustavnog korištenja mobitela i društvenih mreža koji ih hrane fast food dopaminom, ajmo raditi na tome da djeci vratimo sposobnosti fokusa i učenja.
45 minuta na razini je prosječne koncetracije djece i tinejdžera
Umjesto da se pitamo bi li trebali spustiti kriterije za učenje, bilo da im se djeci daju lakši zadaci ili se skraćuju nastavni satovi koje oni mogu pratiti, ajmo svi koji smo nekako uključeni u pedagogiju dići ruke i napraviti pritisak na naše zakonodavce da zabrane korištenje društvenih mreža za mlađe od 15-16 godina. Dok im se mozak razvija.
To je napravila Australija, ne iz hira već jer se niz psihologa dignulo na noge. Inicijativu za zabranu mobitela djeci u razvoju potegnula je i Francuska, a šuška se da i Danska, Španjolska i Grčka idu u tom smjeru.
Nema ničeg lošeg u nastavnom satu od 45 minuta. Školski sat od 45 minuta nije slučajno određen, nego je rezultat pedagoških, povijesnih i praktičnih razloga.
Istraživanja su pokazala da je prosječna koncentracija djece i tinejdžera na visokoj razini otprilike 30–45 minuta. Nakon toga pažnja naglo pada, pa dulji satovi ne bi donijeli bolje rezultate učenja. U tih 45 minuta stigne se obraditi nastavna jedinica, a ujedno se tako omogućava relativno brz ritam izmjene predmeta.
U Japanu, istina, nastavni sat u osnovnoj školi traje 40 minuta, ali zato u srednjoj traje 50, pa vam dođe sve tu negdje na isto.
A to što je današnjoj djeci koncentracija pala s 45 minuta na prosječnih 15 minuta, e o tome valja raspravljati ne želimo li u budućnosti raspravljati o tome kako im koncentracija traje 15 sekundi.
Ažuriranje gradiva
Zabranimo mobitele djeci u razvoju pa ćete vidjeti kako školski sat od 45 minuta nije zastarjela praksa koja šteti djeci. A prije svega promijenite gradivo u školi, ažurirajte ga i poradite na tome da nastavni sat nije fokusiran na puko učenje napamet , već na razumijevanje. Nije problem u gradivu, a najmanje u minutaži sata. Problem je u prezentaciji gradiva.
Ako djeca danas imaju fokus 15 minuta, i dalje ima li smisla da sat traje 45, ako pritom radimo na tome da im vratimo sposobnost koncentracije tako da ih maknemo od mobitela.
Za početak, pokušajmo ne oštetiti mozgove mladih. A umjesto da skraćujemo sate, možda bismo trebali promijeniti način rada. Imam tu nekoliko ideja:
- razlomite gradivo na komade od 10 minuta
- ubacite više kratkih interakcija (pitanje-odgovor, mini kviz)
- koristite vizuale i praktične primjere, a ne samo suhoparnu teoriju
- promijenite dinamiku sata (parovi i grupe, samostalni rad)
- (povećajte plaće učitelja da i oni budu motivirani)
