U Hrvatskoj svakih 15 minuta jedna žena doživi neki oblik nasilja. Rodno uvjetovano nasilje puno je kompleksnije od udarca, a čak tri od deset žena suočava se sa zlostavljanjem u vlastitoj obitelji.
Više od 80 posto žrtava nikad ne potraži pomoć, ponajviše zbog straha, srama, ali i privrženosti zlostavljaču.
Podaci Vijeća Europske unije kažu da 85 posto ljudi smatra da obiteljsko nasilje nije privatna stvar, ali naši će građani češće prijaviti glasnu glazbu nego susjeda koji vrijeđa, ponižava ili fizički zlostavlja svoju suprugu.
To su teme o kojima trebamo glasno govoriti svaki dan, a posebno povodom Nacionalnog dana borbe protiv nasilja nad ženama. Tim smo povodom razgovarali s N. S., majkom četverogodišnje djevojčice i ženom koja je na vrijeme rekla NE.
Počelo je kao bajka
Prije šest godina odlučila sam okrenuti novi list i preseliti se u Zagreb iz jedne susjedne države. Došla sam zbog njega i naše ljubavne priče, koja je počela vrlo intenzivno, ali u pozadini su bili skriveni motivi. To se danas zove love bombing, prisjeća se.
Taj pojam podrazumijeva da muškarci žene obasipaju ljubavlju, pažnjom, komplimentima i darovima i tako stvaraju lažan osjećaj sigurnosti i bliskosti. Kada se uspostavi veza, manipulator obično postaje posesivan i ljubomoran, a žrtva se osjeća kao da je zarobljena i kao da uopće nema kontrolu nad vlastitim životom.
Upravo se tako posljednjih nekoliko godina osjeća naša sugovornica, koja se i danas pita:
Kako se meni ovo moglo dogoditi?
Žene se lako upecaju u tu mrežu jer ne znaju što ih čeka. I to nema veze s inteligencijom. Možeš biti mudra, obrazovana, emancipirana žena, oni će svejedno manipulirati tobom. Iako u našim svađama nije bilo fizičkog nasilja, on bi me kažnjavao tretmanom šutnje, ignoriranjem, izbjegavanjem, a ja sam uvijek tražila razlog da ga opravdam.
Njezinu bivšem partneru, govori nam, odgovaralo je što nema radnu dozvolu jer je tako bila ovisna o njemu.
Ajde, ajde, bori se!
Situacija je kulminirala, govori nam, kad je rodila kćer.
Stalno sam plakala i molila ga za pomoć, ali nije reagirao. Ubrzo sam upala u postporođajnu depresiju, govori N. S.
Prva noćna mora počinje kad je beba probudila oca.
Počeo je nekontrolirano urlati na bebu od tri mjeseca. Mahao je bocom iznad nje i govorio joj: 'Ajde, ajde, bori se!' Zgrabila sam bebu i preselile smo se u prizemlje kuće. On je ostao na katu, a mi smo živjele dolje kako mu ne bismo smetale.
Osam mjeseci nisam spavala, počela sam halucinirati. Bilo me je strah. Noćna mora se nastavila i kad smo pokušali ponovno živjeti skupa. Nakon bezazlene svađe rekao mi je: 'Marš van.' Prvo nisam vjerovala što se događa, mislila sam da se šali. Ali bio je ozbiljan. Istjerao me iz kuće.
Nisam imala kamo otići, pa sam otišla na policiju
Policija je došla na poziv, priveli su ga, a mene i dijete smjestili u sigurnu kuću. Odmah sutradan išli smo na ročište. On je ondje sve negirao, ali sud mi je povjerovao, pa je dobio novčanu kaznu, oko 1500 kuna u to vrijeme, govori nam.
Ali pakao se nastavlja i nakon odlaska na policiju. Bilo je više situacija kad je zamahnuo rukom, ali uvijek bi se suzdržao. Bila je na sigurnom, pa joj nije mogao nauditi, ali nastavio je s prijetećim porukama.
Primjerice, malena je dobila vodene kozice baš u trenutku kad je naša sugovornica trebala na edukaciju za posao. Partner joj nije htio izaći u susret jer se nadao da će ostati bez posla.
Da nije otišla u sigurnu kuću, ne bi tako brzo stala na svoje noge, a njezin partner i dalje bi dijete koristio kao sredstvo manipulacije.
Ako ste u sličnoj situaciji, nemojte se ustručavati nazvati jedan od brojeva koje lako možete pronaći na internetu. Nijedna bol koju proživljavate nije premala da biste potražili pomoć.
Kako izgleda proces odlaska u sigurnu kuću?
Kad odete na policiju i ispričate sve što vam se dogodilo, oni vam predlože odlazak u sigurnu kuću, ali na vama je hoćete li prihvatiti tu ponudu, a možete ih sami nazvati ili im se javiti na internetskim stranicama.
Kad dođete u sigurnu kuću, vi ste spašeni. To vam je zapravo stan. Ondje postoje određena pravila. Imate svoj krevet, sobu, zajedničku kupaonicu i kuhinju. I što je najbitnije – imate divne psihologe i socijalne radnike bez kojih ne bih bila tu gdje sam sada, govori nam.
Život naše sugovornice postao je kudikamo lakši kad je sredila dokumente, pronašla posao i zdravstvu vratila dugove. Trebalo je oko godinu dana da riješi svu potrebnu dokumentaciju. Sada joj bivši partner više nema na temelju čega prijetiti.
Molim vas, jasno naglasite da je to nasilje, govori nam N. S. i šalje poruku ženama koje prolaze kroz sličnu situaciju.
Potraži pomoć, ona ti je stvarno potrebna. Ne moraš kroz ovo sama prolaziti. Sama jedino moraš krenuti.
Ja sam svjesna da sam u manjini jer sam istupila bez razmišljanja. Previše sam riskirala.
Nisam imala posao, svoje ljude oko sebe, stan ni dokumente, ali sam imala tih 365 dana u skloništu da složim plan za svoj život. I to je bilo sasvim dovoljno.
Nažalost, dosta se žena vrati nasilnim partnerima kad izađu iz sigurne kuće. Nemojte biti jedna od njih.
Ako žena nema plavo oko, ljudi je ne percipiraju kao žrtvu nasilja, ali prijetnje, osjećaj zavisnosti, nesigurnosti i svakodnevno podmetanje noge, zasigurno su nasilje.
Budite jake, čuvajte sebe i svoje zdravlje. Zbog sebe, ali i zbog svoje djece. I nemojte čekati pravi trenutak, nego krenite prvi put kad osjetite da ne možete više. Nemojte nikad trpjeti, zaslužujete bolje, zaključila je N. S.
Pročitajte kako prepoznati nasilnika i što učiniti ako osoba živi s njim.