Iako su moji roditelji bili rastavljeni od moje sedme godine života, majka nikad nije izgovorila niti jednu jedinu ružnu riječ protiv mog oca. Čak ni nakon što je umro. Ali ono što mi je rekla nekoliko godina kasnije, kad se i sama našla na samrtnoj postelji, usadilo je u meni sumnju da je i moj tata možda bio obiteljski nasilnik.
Mama je imala tumor na mozgu i znala je da odlazi s ovog svijeta, a da ja još nisam odrasla.
U tih nekoliko mjeseci dok je mogla govoriti trudila se prenijeti mi sve bitno s ovog svijeta - od recepata za moja omiljena jela do savjeta o muško-ženskim odnosima. Jedan od tih savjeta bio je onaj nonin:
Kćeri, uvijek imaj svoj dinar i ne ovisi ni o kome.
Moja je mama uvijek radila i možda je upravo zato mogla rastati se od moga oca. Zašto se TOČNO rastala, ne znam. Znam da puno toga ne znam jer me majka, zajedno s ostatkom rodbine, pokušavala spasiti od trauma i pružiti mi što ljepše djetinjstvo.
Ali znam da je otac znao vikati, i to samo na nju. Sjećam se i da sam ga jednom vidjela kako viče na moju mamu dok je ona bila stisnuta uza zid. Imala sam četiri godine kad sam to vidjela. Ta scena trajala je možda pola minute, ali mene je, vjerujem, obilježila za cijeli život.
Dan kasnije počela sam mucati, ali i biti alergična na muškarce koji viču. Kad čujem neki podignuti muški glas koji grmi iznad neke žene, doslovno me oblije znoj, tijelo mi se počinje tresti i imam potrebu vikati. Jer nisam vikala na svog oca i zaštitila svoju majku.
I ne podnosim kad žene trpe. Jer je moja majka u toj sceni šutjela.
Zato ja vičem u bilo kojoj situaciji kad me neki muškarac pokuša ušutkati. Bilo da se radi o šefu, vozaču autobusa ili dečku, ne da bih uzvratila na viku vikanjem, nego bih vikala dok mi se grlo ne bi poderalo. Mislim da sam vikala umjesto svih onih žena koje su šutke prolazile kroz verbalna i druga maltretiranja.
Nasilje u obitelji vrlo je često. I ne mislim tu na šamare i fizičko nasilje. Toleriramo i verbalna nasilja, iživljavanja, ali financijska nasilja.
Ne moraš ti raditi ženo, ja ću raditi sve početak je ovisnosti o suprugu. Naježim se kad to čujem. Koliko ste puta samo pročitali kako se neka žena nije mogla maknuti od nasilnika jer nije imala kamo i s čim, jer nije imala novca?
Istina je da nisu sve domaćice zlostavljane, ne treba to izjednačavati. Govorim o tome da su domaćice bez prihoda savršene žrtve ako imaju tu nesreću da se udaju za nasilnika, bio to narcisoidni zlostavljač ili pijanac šaketar. Ako nemaš novca da si priuštiš smještaj i hranu, teško ti je pobjeći. Zato radi. Što god možeš, radi.
Ako te muško ikad udari, odmah idi od njega. Iste sekunde. Jer će te udariti i drugi put. Nema tu pomoći, ćerce, bilo je ono što je moja majka rekla na samrtnoj postelji, a što se meni urezalo u mozak i to analiziram već dulje od dva desetljeća.
Ne moraš ti raditi ženo, ja ću raditi sve početak je ovisnosti o suprugu.
Koga god sam pitala znaju li nešto o tome, moj otac nije tukao moju majku. Ali što sam ja ono vidjela jednom zgodom i zašto mi je majka baš to rekla dok se opraštala od ovog svijeta, znajući da neće stići vidjeti ni moje vjenčanje, a ni pomoći mi ako zagusti?
Je li moja majka bila žrtva obiteljskog nasilnika koja je to skrivala od drugih, zbog nekog srama, zbog nečeg drugog? Nikad neću to saznati. Znam samo da se rastala od mog oca. I da moj otac nikad nije digao ruku na mene. Znam i da bih odmah ostavila supruga da ikad digne ruku na mene ili naše dijete. Znam i da bih to mogla napraviti jer sam financijski neovisna.
Svom djetetu pokazujem važnost toga da mama radi. Ne želim da odrasta misleći kako je sve tata kupio, jer će možda odrasti u tzv. sponzorušu jednog dana, pa će tako biti laka meta za sve potencijalne nasilnike.
Želim da zna da mame rade i da mame trebaju raditi jednako kao i tate, da smo svi ravnopravni i da nema u odnosu onog tko je glavni. U našoj kući nema glavnog nositelja ovih ili onih obveza.
Kako je priroda mog posla takva da ponekad moram otputovati na dan-dva, objasnili smo joj zašto mame ponekad nema kući. Da bi zaradila novčiće.
Ranije je mislila da ja ne radim jer je tata fizički odlazio na posao, dok sam ja uglavnom radila od kuće (bavim se marketingom i edukacijama). Kako ja nisam odlazila na posao, jednom je rekla tata radi, a mama se igra na kompjuteru. I tu sam osjetila potrebu da joj objasnim kako se mama ne igra. I da joj svoje odlaske moram objasniti kao poslovne, a ne da mama putuje
.Učite svoju djecu o važnosti rada, jer kad ste financijski stabilni imate tu slobodu da napustite loše situacije bez dodatnih kočnica.
Nijedan odnos nije lako prekinuti, a brak pogotovo. No kad si ovisan o drugome, tad su ti ruke i noge gotovo pa svezane. Znaju to nasilnici. Zato mnogi narcisi i ne žele da radite, samo se vi brinite za kuću.
Ako mi moja kćer ikad kaže da ne želi raditi jer ima partnera koji joj sve može priuštiti, potrudit ću se objasniti joj kako je to potencijalno katastrofalna odluka. Naravno, njezin život posve je njezin i njezine odluke bit će posve njezine, a ja ću biti tu ma kakav god put odabrala. Voljela bih ipak uputiti je u put neovisnosti.
Poticat ću svoju kćer da zarađuje i ne ovisi o muškarcu, učiti je da ima nultu toleranciju na nasilje bilo kakve vrste i nadati se da će imati dovoljno sreće i pameti u životu da ga ne provede s nasilnikom. Isto bih učila i sina.
