Redateljica Anica Tomić i dramaturginja Jelena Kovačić, u suradnji s mladim dramaturgom i piscem Janom Samekom, u riječkom HNK-u Ivana pl. Zajca nastavljaju svoje dugogodišnje kazališno istraživanje teme nasilja i njegovih različitih pojavnih oblika.
Nakon predstava koje istražuju rodno uvjetovano nasilje, obiteljske pukotine i transgeneracijske obrasce prijenosa agresije, predstavom „Ovo bi mogao biti moj razred“ tematsku podlogu proširuju na današnje društvene okolnosti u kojima se nasilje među mladima, vršnjačko nasilje, pojavljuje u sve složenijim oblicima.
Predstava će biti premijerno izvedena 8. svibnja 2026., a nastaje u suradnji s Akademijom primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci.
Današnje kazalište ima odgovornost prema društvu u postavljanju onih pitanja koja se definiraju kao iznimno važna u određenom povijesnom trenutku. Pitanje vršnjačkog nasilja čini nam se presudnim, jer gotovo svakodnevno svjedočimo ili u medijima ili u stvarnosti koju živimo problemu za čije će rješavanje trebati dugo vremena i snažne društvenopolitičke svijesti o njegovoj pogubnosti, ističe riječka intendantica Dubravka Vrgoč, te dodaje: Stoga smo osmislili predstavu koja ulazi u učionice, zbornice, hodnike, klubove, dnevne i spavaće sobe i govori jezikom kojeg svi razumijemo u nastojanju da učinimo vidljivijom ovu temu koja danas više nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Želja nam je da još više senzibiliziramo javnost kako bismo pomogli onima koji su danas najugroženiji.
Iako nacionalna istraživanja pokazuju da oko trećine djece redovito doživljava fizičko ili verbalno nasilje, dok cyberbullying pogađa jedno od šestero mladih, većina djece ta iskustva ne prijavljuju.
Projekt stoga ne pristupa vršnjačkom nasilju kao izdvojenoj pojavi, već kao dijelu širega društvenog mehanizma, u kojem se obrasci nasilja, šutnje i nekažnjivosti prenose transgeneracijski - iz obiteljskog okruženja u školu, iz škole u društvo, iz offline svijeta u digitalne prostore.
Ova predstava ne polazi od nasilja među mladima kao izdvojenog događaja, nego od procesa u kojem se ono postupno gradi – kroz odnose koji naizgled djeluju bezazleno, ali i kroz potrebu za pripadanjem i strahom od isključenosti.
Nasilje nastaje u nizovima poruka, videa, hashtagova i komentara koji ostaju trajno prisutni u virtualnom prostoru. Mladi u te obrasce ulaze gotovo neprimjetno i postupno postaju njihov dio, vođeni pritiskom vršnjaka i potrebom da pripadaju. Granice se pritom pomiču sve dok se ne radikaliziraju, a trenutak prijelaza često ostaje neprepoznat, kaže redateljica i dobitnica nagrade portala Zadovoljna.hr "Osam lica, osam inspiracija" Anica Tomić koja u uključivanju mladog pisca Jana Sameka vidi, kako kaže, ne samo omogućavanje međugeneracijskog dijaloga, već i autentično razumijevanje emocionalne i socijalne topografije današnje generacije mladih.
U središtu priče je skupina srednjoškolaca čiji se svakodnevni život odvija između škole, društvenih mreža i noćnih izlazaka. Naizgled bezbrižno, njihovo druženje obilježeno je hijerarhijama, pritiscima i potrebom za pripadanjem.
Sve započinje jednim običnim izlaskom. U klubu, pod svjetlima i uz glazbu, Mia i Tin se zbližavaju. Ono što za Miju počinje kao bezazlena igra i pokušaj uklapanja, vrlo brzo postaje izvor srama – njihovu intimu netko snima i dijeli. Video se širi među učenicima, komentari postaju okrutni, a granica između zabave i nasilja nestaje…
U predstavi glume Nika Grbelja, Petar Baljak, Ana Marija Brđanović, Ana Vilenica, Dražen Mikulić, Anastazija Balaž, Aleksandra Stojaković Olenjuk, Damir Orlić, Jelena Lopatić te studenti glume pri riječkoj Akademiji primijenjenih umjetnosti Tino Trkulja, Matej Zvono, Sara Bunić i Karla Šoštarić.
Autor glazbe je Nenad Kovačić, scenografiju potpisuje Matija Blašković, a kostimografiju Manuela Paladin Šabanović. Suradnica za pokret je Lada Petrovski Ternovšek, autor videa Sven Mrkonjić, a oblikovatelj svjetla Dalibor Fugošić.
Nakon premijere 8. svibnja, izvedbe predstave su na programu 9., 11., 12., 13., 19. i 27. svibnja.